Pokret za Promjene

I zarobljenički logor u Morinju zaslužuje spomen obilježjekoje će svjedočiti da ni fašizam nije bio stran crnogorskim sljedbenicimaSlobodana Miloševića. Istovremeno, država Crna Gora mora insistirati kodsusjedne Hrvatske, da se ispred splitske Lore postavi memorijalno svjedočanstvoo strašnim zločinima koji su tamo počinjeni nad crnogorskim državljanima iztzv. nikšićko-šavničke grupe.    

Svi zločini setrebaju obilježiti, i treba se početi od kućnog praga. Kao što je rekao KarlJaspers, neophodno je suočiti se s tri pitanja: šta je nama uradjeno, šta smomi drugom uradili, i šta je to što nijesmo uradili.

Svaki od tihdržavnih zločina zaslužuje posebno memorijalno obilježje na teritoriji CrneGore. Svaki od tih spomenika treba da bude svjedočanstvo o okrvavljenim rukamajedne vlasti i o pogubnim rezultatima njene šovinističke i ratno-huškačkepolitike iz ranih 1990-ih. Konačno, čemu služe spomenici ovog tipa, i čemu bitrebalo da nas nauče?

Ovakva obilježja,prije svega, treba da izraze kajanje većine zbog sopstvenog bezumlja, da žrtvamaponude neku mrvu zadovoljenja, da pokažu da je Pravda dostižna a da krivcekad-tad stigne kazna, i da tako potomstvu poruče da se zločin ne isplati.

Ipak, iako su oniznačajna obilježja na fizičkoj i mentalnoj mapi teritorije i naroda, podizanjespomenika je tek posljednji u nizu koraka koje smo povodom počinjenih zločinadužni da napravimo.

Pošto suspomenici bronzani odlivci ustanovljene istine, njihovom podizanju moraprethoditi utvrdjivanje te istine. A da bi se do pune istine došlo, nužno je napravitičetiri koraka: zakonski utvrditi postojanje zločina; imenovati politički ikrivično odgovorne; izreći primjerene kazne zločincima i isplatiti odštetežrtvama. Tek nakon toga suspomenici mogući i smisleni. Oni su posljednja, peta stepenica na putu jednogzločina ka njegovom mjestu u Istoriji.

Ako se zločinrasvijetli a zločinci kazne, spomenici postaju mramorni i bronzani pečatiistorijskih presuda i ustanovljenih istina. Ako se, pak, zločin ne rasvijetli iako zločince ne privedemo pravdi, ta se memorijalna obilježja pretvaraju usvoju suprotnost - u bronzane i mermerne olupine prošlih laži i sadašnjihkukavičluka.

Zato su spomenicinerasvijetljenom zločinu - antispomenici. Bez obzira na namjeru graditelja,antispomenici prestaju biti iskazi pijeteta prema žrtvama i postaju spomencineznanim, vještim i uspješnim zločincima. A spomenici neznanim zločincima ćenašu đecu učiti da Pravda nije uvijek dostižna, da zločinci mogu izbjeći kaznu,i da se zločin ponekad isplati. Spomenici nerasvijetljenom zločinu suantispomenici, jer su upravo oni zgodna polazišta za nove sukobe. Ovu lekcijusmo morali naučiti 1990-ih.

Država Crna Gorai njeno pravosuđe su prije mjesec dana presudili da se zločin deportacije iz1992. nije desio na tlu Crne Gore. Iz takve presude slijedi da zločinci nepostoje, ni nalogodavci niti izvršioci. A u svijetlu te presude, i odštete kojeje Crna Gora ranije isplatila porodicama žrtava se moraju drugačije sagledati. Oneviše nijesu, kako se javno tvrdilo, potvrda zločina i akt retributivne pravde,već su samo i isključivo akti državne milosti, i gestovi sažaljenja stvarnogzločinca prema porodicama deportovanih i pobijenih Bošnjaka.

Zbog svegapomenutoga se aktuelna, i na prvi pogled plemenita inicijativa za podizanjespomenika žrtvama deportacije, mora prepoznati i ocijeniti kao suštinskištetna, i kao akcija usmjerena protiv pravde i protiv interesa žrtava. Nakonoslobađajuće presude našeg suda, ova se inicijativa teško može doživjetidrugačije nego kao preuranjeni korak u pravcu arhiviranja zločina deportacijeiz 1992. Jer “okamenjivanje” jednog još uvijek nerasvijetljenog i “živog”zločina tako što će se podići mermerna spomen ploča, predstavlja čin njegovogkonačnog arhiviranja i njegovog odlaganja u tomove neke nove skrivene istorije.A nadam se da je svimadanas jasno da se arhiviranjem zločina, arhiviraju i zločinci.

Porodicežrtava s pravom zahtijevaju da se zločin rasvijetli i da nalogodavci iizvršioci budu osuđeni. To jePravda na koju imaju pravo, i koja ne može biti zamijenjena novčanim naknadamaza nematerijalnu štetu i spomen-pločom na nekom crnogorskom zidu. Ukolikopreskočimo odgovornost i ne imenujemo zločince, umjesto spomenika neznanojžrtvi, mi podižemo spomenike neznanom zločincu. Ovakva praksa je nepoznata udemokratskim društvima.

Zločinisporučivanja Bošnjaka pod nož Karadžiću je jedan od najbolje dokumentovanihratnih zločina, i još uvijek predstavlja nerješiv problem za Momira Bulatovića,Mila Đukanovića, tadašnjeg državnog tužioca Vladimira Šušovića i za dušu pokojnogministra policije Pavla Bulatovića. Nedavno je propao pokušaj da se pravdazadovolji suđenjem i kažnjavanjem jednog broja policijskih oficira isvaljivanjem cjelokupne odgovornosti na pokojnog Pavla Bulatovića.

Trenutno tečeintenzivna medijska i pravosudna diskreditacija jedinog svjedoka ovog zločina -bivšeg policijskog inspektora Slobodana Pejovića. Svjedoci smo brutalnihpokušaja da se ovaj hrabri čovjek, koji je uprkos brojnim napadima iprijetnjama nepokolebljivo svjedočio o zločinu deportacije, sada proglasi zaglavnog zločinca. I to sve uz pomoć dva svjedoka, naravno. Nepotrebno je rećida listu svjedoka sastavlja služba DB.

Ukoliko ovasudsko-medijska farsa uspije, i ukoliko režimski jurišnici naoružani novim“svjedocima” i novim “dokazima” uspiju da oblate Sloba Pejovića među Bošnjacimai pokolebaju porodice žrtava, onda će spomen-ploča na zidu Centra bezbjednostiu Herceg Novom samo spuštiti zavjesu na ovu farsičnu predstavu. I ta će ploča,kao i svaki pravi antispomenik, ostati da svjedoči našoj đeci o impresivnojdovitljivosti, upornosti i nepokolebljivosti naših zločinaca, koji su izbjeglipravdi, i kojima se, usput budi rečeno, debelo isplatio zločin koji su počinilinad A.Tintorićem, braćom Rikalo, … i nad 80 inih nesretnika.