Pokret za Promjene

       Prvo - Ja nijesam rekao da je Nikolaidis srpski Šešelj, četnik i borac za Veliku Srbiju i za paradržavu RS. To je mjesto već popunio Andrejev ideološki otac, Vojislav, haški pritvorenik.

      Ja sam rekao da je Andrej Nikolaidis crnogorski Šešelj, jer je pokazao da je zastupnik šešeljevske logike – da se bombama može oslobađati teritorija od „necivilizovanih“ stanovnika, i da se ubijanjem neistomišljenika može napraviti, kako reče, „civilizacijski iskorak“. Srpski je Šešelj u Hagu, a ovaj crnogorski Šešelj je savjetnik u Skupštini, i ja mislim da je to velika bruka za crnogorski parlamentarizam. Na tome sam ja insistirao.

Koča Pavlović, poslanik PzP u Skupštini CG 

         Poznato je da se srpski, hrvatski, albanski i bošnjački šešelji međusobno ne razlikuju ni po čemu, osim po nacionalnosti njihovih žrtava. Zbog toga ti naši balkanski šešelji postaju veliki prijatelji u Ševeningenu, postaju braća. Pametna država takve likove zatvori prije nego što izazovu krvoproliće. Crna Gora ih zapošljava za savjetnike, u Skupštini CG!

        Drugo - Ja se niti jednom riječju nijesam bavio Republikom Srpskom, a na nju Nikolaidis prebacuje priču. RS je paradržava koja je nastala na etnički očišćenim teritorijama, i to niko normalan ne spori niti se to može osporiti. Tome se zločinačkom temelju sudi u Hagu, a o ideološkim temeljima i hronologiji nastanka te paradržave svoj sud će dati profesionalni istoričari i relevantne međunarodne pravne instititucije.

         Ali, kao što rekoh, ja se time nijesam bavio. Bavio sam se ovom „potkovanom žabom“ čiji je maneken Andrej Nikolaidis – bavio sam se crnogorskim šešeljizmom koji on demonstrira. Jer je moja briga usmjerena isključivo na Crnu Goru, a ne na RS.  Ne interesuju me sarajevske, zagrebačke ili prištinske sinekure, koje se mogu steći pljuvanjem srpskih fašista. To ostavljam Andreju.

       Treće – Ja gajim duboki, iskreni i neskriveni prezir prema onima koji su ideolozi pokolja, a koji u te pokolje stalno pućkaju druge. Pa kad zagusti, ti ideolozi odmah pobjegnu. Andrej Nikolaidis je prototip takvog lika, i kao čuvoguz i kao pobjegulja. I ovo njegovo zadnje pućkanje, ovo krvomućenje za račun Mila i režima, završiće se na isti način. A kakav nos za bježaniju ima – računam da će Andrej zdimiti makar jedan dan prije Mila.

        Zato ne sumnjam da bi i ove moje zahtjeve za njegovom odgovornošću Nikolaidis mogao iskoristiti da se još jednom u okruženju prikaže kao disident i progonjena jedinka. Što bi, potom, moglo poslužiti kao uvertira u novu seobu ovog profesionalnog mrzitelja. Koji odobrava čak i bombaše-samoubice, samo ako su daleko od njegove g...ce.

       Na kraju – Da budem potpuno jasan: ja sam političar i ne pada mi na pamet da se u saopštenjima bavim književnim likom Andreja Nikolaidisa, niti kvazi problematizacijama poetske slobode i njenih granica. Naglašavam, bavim se isključivo javnim nastupom savjetnika predsjednika Parlamenta Crne Gore. Ipak, ne mogu a da ne pitam: nakon onakvih pjesnika-političara i nakon svih pjesničkih krvoprolića koja su počinili Karadžić i razni Koljevići, ko ima obraza da na Balkanu zagovara pravo na poetsku slobodu u promociji bombaških rješenja i političkog ekstremizma? I zar među nama ima naivnih da to „popuše“?!