Pokret za Promjene

Podgorica – Monitor - Crna Gora u gotovo svim segmentima funkcioniše kao država monopola, dvostrukih standarda i nejednakih šansi. Niti su građani niti su preduzeća približno jednaka pred zakonom. U okviru istog zakona pojedinci mogu sve, a pojedinci ne mogu ništa. Izdvojiću podgoričkog despota Miomira Mugošu, koji je prototip nekontrolisane apsolutne vlasti i brutalnog kršenja zakona, institucija i samovolje. Kao svaki despot hoće potpunu kontrolu nad podanicima, nad svakim pedljom feuda i hoće danak.

Intervju sa privrednikom, Žarkom Rakčevićem

MONITOR: Kroz nekoliko dana građani Crne Gore opet će moći da putuju u Evropu bez viza. Vlast, koja je i jedini krivac što smo godinama živjeli pod viznim sankcijama, i to pokušava da predstavi kao sopstveni politički uspjeh. Vaš komentar?

RAKČEVIĆ: Dobro je što nećemo biti toliko maltretirani i ponižavani, što će putovanjima doći do laganog provjetravanja ove ape, ali ne vidim razloga za euforiju vlasti. Dobro je što izlazimo iz dvodecenijskog zatvora, ali nije dobro što osuđenik – crnogorsko društvo, posebno veći dio vladajuće elite, ni poslije izdržavanja kazne, nije prepoznao svoju odgovornost za sankcije i za zločine.

MONITOR: Kako biste ukratko opisali aktuelnu vlast?

RAKČEVIĆ: Kao izuzetno vješte balkanske političke surfere koji se održavaju na dasci i surfuju i na cunamiju. Ipak, tu postoje makar dva problema. Prvi što su ti surferi značajno doprinijeli posljednjem aktiviranju balkanskog rascjepa i formiranju cunamija, i drugi – što su oni isti krizni menadžment za pomoć žrtvama cunamija i za otklanjanje užasnih posljedica pustošenja. Zbog uzroka i posljedica cunamija postoji potreba za ovolikom količinom falsifikata i prošlosti i sadašnjosti. Dominantan je talas evroatlantskih vrijednosti i htjeli ili ne htjeli moraju surfovati na tom talasu. Neko van Crne Gore crta mapu našeg puta i traži odgovore. „Nevoljni saučesnici” iz 90-ih nevoljno organizuju sučeljavanja sa dubrovačkim zločinima, logorom Morinj, sa etničkim čišćenjem u Bukovici, deportacijom izbjeglica, Štrpcima, sa Kaluđerskim lazom… U farsičnim procesima dominantno treba zaštiti vrh vlast, falsifikovati činjenice i istovremeno priprijetiti, zastrašiti i satanizovati neprilagođene očevice i rijetke slobodnomisleće ljude. Zato prijetnje Slobodanu Pejoviću zbog svjedočenja o deportaciji izbjeglica, pritisci na Vijesti i Monitor, na „sramotne intelektualce”, na autore rijetkih udžbenika istorije koji pišu o Bukovici, ulozi DPS-a do 1997. godine, o ulozi SPC tokom devedesetih i tome slično.Ista je priča i o ovovremenim falsifikatima. O procesima oko ubistva Duška Jovanovića, inspektora Šćekića, prebijanjima Željka Ivanovića, Jevrema Brkovića, novinara Vijesti Jovovića i Pejovića. Isti je odnos iskrivljene realnosti i u ekonomskoj sferi oko KAP-a, Željezare, oko kupovine „strateških investitora”. Jasno, ne dijelim oduševljenje analitičara koji ovakav odnos prema prošlosti i aktuelnim procesima vide kao uspješnu real politiku DPS-ove mašinerije.

MONITOR: Ima li išta u ovoj državi što ova vlast nije uspjela da obesmisli i razori?

RAKČEVIĆ: Ne bih volio da ova vlast obesmisli ideju demokratske nezavisne Crne Gore. Istorijske zasluge za obnovu crnogorske države 2006. pripadaju dominantno ovoj vlasti i to po meni nije sporno. Krajnje ozbiljan problem su višegodišnji procesi čak i poslije referenduma i ono u što se ova država pretvara. Nije samo problem Crne Gore svakovrsna podijeljenost, već i rastuća podvojenost. Podvojenost društva u janusovskom smislu, u smislu dva lica. Dobrog i uzornog, gotovo savršenog doktora Džekila čije se lice prikazuje Briselu i domaćoj javnosti preko javnog servisa. Drugo, čudovišno lice mistera Hajda, većina građana Crne Gore posebno oni neprilagođeni, gledaju svakodnevno. Ta rastuća podvojenost je vrlo opasna za crnogorsko društvo i to već mnogi u Crnoj Gori i van nje jasno vide. No, u državnoj ili lokalnoj vlasti ima ljudi koji naporno rade, trude se, pokušavaju da izgrade Crnu Goru kao demokratsko društvo. Oni imaju volju, ali nemaju snage da preusmjere procese.

MONITOR: Mnogi tvrde da je ovo privatna država u kojoj sve kontroliše nekoliko nedodirljivih moćnika.

RAKČEVIĆ: Slažem se da je na djelu vladavina ljudi, a ne vladavina zakona i institucija. Crna Gora u gotovo svim segmentima funkcioniše kao država monopola, dvostrukih standarda i nejednakih šansi. Niti su građani niti su preduzeća približno jednaka pred zakonom. U okviru istog zakona pojedinci mogu sve, a pojedinci ne mogu ništa. Što znači papirnata harmonizacija sa pravilima i zakonima Evropske unije kad u životu marširaju despoti? Ti ljudi su na isti način funkcionisali i kad su sa slikom Slobodana Miloševića na Ušću gradili veliku Srbiju i kad su proganjali refomiste i suvereniste početkom 90-ih i danas kad su žeženi Crnogorci i kad proganjaju neprilagođene.

MONITOR: Na koga konkretno mislite?

RAKČEVIĆ: To je čitavo pleme. Ali izdvojiću podgoričkog despota Miomira Mugošu, koji je prototip nekontrolisane apsolutne vlasti i brutalnog kršenja zakona, institucija i samovolje. Kao svaki despot hoće potpunu kontrolu nad podanicima, nad svakim pedljom feuda i hoće danak. Gradite na svojoj zemlji sa građevinskom dozvolom i izmirite ogroman iznos za komunalno opremanje, ali zbog nepristajanja na despotiju osuđuje vas da 140 porodica čeka mjesecima da dobije priključak vode i kanalizacije, a godinama da dobiju put, trotoare, parkinge, javnu rasvjetu. Trpite ogromnu materijalnu i nematerijalnu štetu sa jasnom namjerom Miomira Mugoše da uguši i uništi neposlušne podanike. Sud na osnovu nedvosmislenih normi presuđuje da Mugoša plati odštetu i komunalno opremi stambeno poslovni objekat nesposlušnog podanika. Kako podanik u kontinuitetu ometa Mugošu u njegovim nezakonitim činjenjima i još javno osuđuje prebijanje novinara i šikaniranje slijepe gospođe Marijane Mugoše, pritisak raste. Mugoša, sve držeći ruku na srcu crnogorskom i briselskom, nepokolebljiv kao i na Ušću devedesetih, nastavlja sa zaklinjanjem u pravnu državu, zakone, svetost privatne svojine, jednakost pred zakonom i institucijama…Ovih dana razgoropađeni Miomir nastavlja i širi nasilje i na moju širu familiju i daje nalog – projektni zadatak obrađivaču plana da se na imovini mojih stričeva i tetaka u Bloku V, gdje moja porodica živi 130 godina, da se umjesto postojećih objekata površine nekoliko hiljada metara kvadratnih ucrta zelena površina. U okviru istog detaljnog urbanističkog plana istovremeno se siječe dio tološke borove šume koja je nekada dijelom pripadala i mojoj porodici i ucrtavaju soliteri pored Osnovne škole Štampar Makarije. Taj marš predugo traje i sve se glasnije čuje strojevi korak.

MONITOR: Pominjala se i izgradnja zgrade za drugu gimnaziju u Podgorici…

RAKČEVIĆ: Šajo grupa bila je spremna da na dijelu zemljišta u vlasništvu Ministarstva prosvjete i dijelu nekadašnjeg zemljišta moje porodice, gdje su sad predviđeni soliteri, u partnerstvu sa Ministarstvom izgradi zgradu gimnazije kao zadužbinu porodice Rakčević – poklon našem gradu i državi. Ministar Slobodan Backović i stručne službe su sa zadovoljstvom podržale projekat i obratile se lokalnoj upravi Podgorice. Epilog znate.

MONITOR: Da li je po Vašem mišljenju Vladina ekonomska politika doživjela krah?

RAKČEVIĆ: Ekonomija Crne Gore je u vrlo ozbiljnoj, kritičnoj situaciji. Posebno je ugrožen inače slabašni realni sektor, a istovremeno su kreatori i promoteri kvaziliberalne ekonomije i dalje u punoj snazi, jačajući svoje monopolske pozicije. Ponoviću još jednom – naši problemi su strukturne prirode i neodrživ je sistem koji favorizuje laku zaradu, monopole, berzanske špekulacije i insajderske zloupotrebe, a ignoriše i maltretira realnu ekonomiju – stvaranje novih vrijednosti. Nikad više državnog intervencionizma. Našim budžetskim parama interventno spašavamo nezdrave programe, već propale projekte i prevare domaćih i ino tajkuna.

MONITOR: Je li Kombinat aluminijuma ilustrativan primjer?

RAKČEVIĆ: KAP je dobar primjer. Poslije ,,epohalnog ugovora” o menadžmentu sa Glenkorom, iza koga su ostali još veći dugovi i problemi, zatim nelegalno potpisanog ugovora o reprogramu dugova KAP-a došao je i spasilac Deripaska. Poslije tri godine kolonijalne eksploatacije i izvlačenja profita uz nisku subvencioniranu cijenu struje, uz potpuno gašenje Prerade i uz prosječnu rekordnu cijenu od skoro tri hiljade dolara po toni aluminijuma, nastupila je kriza. Ruski oligarh je, potpuno suprotno kupoprodajnim ugovornim obavezama, a i socijalnom programu, izdiktirao koliko radnika treba otpustiti u KAP-u, koliko u Boksitima i drugim zavisnim društvima. Koliko će Vlada, odnosno građani, da subvencioniraju cijenu električne energije preko traženih 22 eura/MW/h, koliko će oprostiti ili reprogramirati dugova za mazut i struju, koliko poreza i doprinosa? Umjesto za razvojne projekte, Vlada je dala 135 miliona eura garancije i poslije intenzivne muže po višestruko skupljoj cijeni dobili smo nazad u državno vlasništvo dio KAP-a. Možda to neko smatra uspješnom liberalnom ekonomijom i politikom. Ja svih ovih godina ,,uspješnih privatizacija” KAP-a vidim samo ogromnu štetu i za Crnu Goru i za radnike KAP-a. Slično je sa privatizacijom Željezare, Zavalom…

MONITOR: Da li su danas mogući protesti poput onih iz takozvane antibirokratske revolucije? 

RAKČEVIĆ: Nezadovoljstvo jeste i veliko i uglavnom opravdano. Mnogo je dobrih prilika propušteno za oporavak i dinamiziranje privrede. Neophodne su strukturne promjene i sistema i ponašanja. Protesti su naša stvarnost, ali nadam se da se neće na ulici demontirati jedan sistem i jedan model ponašanja. Ulični inženjering AB-revolucije je pokazao da promjene mogu biti i na znatno gore.

MONITOR: Da li Crna Gora treba da sklopi aranžman sa MMF-om?

RAKČEVIĆ: Mislim da je Crna Gora na to prinuđena. Problem je što ni očekivana tranša od 150 do 300 miliona eura, izolovano i vatrogasno primijenjena i utrošena, neće riješiti naše probleme.

MONITOR: Da li se SDP, kojem ste jedno vrijeme bili lider, osim po imenu još po nečemu razlikuje od starijeg koalicionog partnera na vlasti?

RAKČEVIĆ: U SDP-u je bilo, pa i sad ima, mnogo ljudi koji su iskreni privrženici ideje o demokratskoj Crnoj Gori. Zbog svega onog što smo radili punih dvanaest godina žao mi je što sada, posebno poslije referenduma, prepoznatljiv dio rukovodstva u jednom broju opština i na državnom nivou čvrsto drži strojev korak ,,Kad despoti marširaju”. To što se u pozadini čuje ono ,,Lijeva, lijeva, lijeva” Majakovskog možda i nije samo scenski dekor.Na kraju ovog razgovora, kao prijatelj i iskreni podržavalac „Monitora” upućujem vam čestitke za 1000. broj i nastavak uspješne misije.

MONITOR: Prije osam godina govorili ste o ,,dobro organizovanim i uhodanim kanalima moćnih klanova koji već dugo koriste tržište cigareta u Crnoj Gori zbog čega je borba za legalizaciju uvoznih cigareta teška i opasna”. Kako danas gledate na reaktiviranje te priče?

RAKČEVIĆ: Skoro deceniju posao sa cigaretama i u tranzitu i na domaćem tržištu je mistifikovan i predstavljan kao državni projekat preživljavanja. Danas je možda mnogima još više jasno nego tada zašto sam u periodu procvata kao opozicionar tražio javnost i formiranje parlamentarne komisije za kontrolu tranzita i šverca ne samo cigareta.

MONITOR: Tada Vam je Milo Đukanović u parlamentu odgovorio da nikada nećete znati koliki su prihodi i devizne rezerve Crne Gore…

RAKČEVIĆ: Nažalost, to je tačno. Zato je jasno zašto sam, boreći se protiv sive ekonomije, kao potpredsjednik vlade kasnije imao toliko problema sa uvođenjem akciznih markica i zašto je do tada Crna Gora samo na domaćem tržištu zbog ,,državnog projekta” godišnje gubila 40-50 miliona maraka. Čak i dio dostupnih brojki o zvaničnim budžetskim prihodima (sve ukupno 11 godina 271 milion dolara) jasno govori o tome koliko je to bio državni, a koliko lični projekat pojedinaca. O poslu sa cigaretama, dakle, mislim isto što i tada devedesetih i 2001. godine.