Ko se još ne sjeća Javnoga servisa iz devedesetih godina pošloga vijeka. Ko
se još ne sjeća viteške
"Pobjede". Ko se još ne sjeća"veličina", koje su u
"ratu za mir", bili perjanice i udarne pesnice Đukanovićevog režima.
I kada se bude izučavalo novinarstvo iz toga vremena, teško da neće biti
upamćeno. Možda taj novi-stari pravac nazove se DPS-ovska novinarska škola.
Arsenije Lalatović
Član Glavnog Odbora Pokreta za Promjene
Danas nakon skoro dvadesetak godina sa istim žarom učenici ove škole
nastavljaju proces demo(n)kratizacije crnogorskoga društva. Naravno, odriču se
kolega koji su bili devedesetih u prvim borbenim redovima. Ne smijemo
zaboraviti da neki od današnjih lučonoša bili su u istom ešalonu samo drugi ili
treći red. Nevjerovatna njihova transformacija navodi neupućene na razmišljanje
o tome kako su ovi današnji
"bardovi", uvijek bili časni i čestiti novinari, koji su imali samo
jedan cilj, a to je da na objektivan način prikažu određene događaje. Međutim,
kao po onoj " ko o čemu", ovi frizirani lutkari, koji mijenjaju
formu, i dalje trude se da zadrže sadržinu, samo naravno kao i uvijek, na jedan
modifikovan i njima svojstven način.
Obzirom da se Javni servis finansira iz budžeta, ne mogu a da ne konstatujem da ogromna sredstva su zapravo
uzaludno uložen novac. Briselski štrikovi su najbolji pokazatelj, koliko je
Javni servis u službi običnoga građanina. Uređivačka politika je zapravo
galimatijas, koji na sve moguće načine, mimikrijski šminka našu zbilju. Iako znaju, da nijesu u pravu i da od
njihovoga šminkanja, nema boljitka, ne biraju se sredstva da dođe se do cilja.
A kod njih cilj opravdava sredstvo. Krečenje prošlosti je njihov glavni cilj.
Čudni su oni moleri.
Funkcionisanje na ehinokokusni način, doprinosi da građani sve više uviđaju
pravu istinu o Javnom servisu, pa nije ni čudo što rejting pada strmoglavom
brzinom. Vrlo interesantno je da emisije koje su nekada emitovane, vraćaju se i
repriziraju i do desetak puta na dan. Gledajući kultnu "Repliku",
prosječan posmatrač ne može a da se ne odupre utisku o sjaju i glamuru
crnogorske novinarske scene. Voditelj, umjesto da omogući gostima da iznose stavove, sam donosi
zaključke i presuđuje. A tek kultni "Dnevnik", koji kao da su
osamdesete, a ne dvadesete godine dvadeset prvoga vijeka.
Krivoj slici uvijek je krivo ogledalo. Ko će biti kriv našoj u septembru
pokazaće vrijeme. Priča o realnim problemima, korupciju, kriminalu,
nepotizmu je još uvijek neotvorena stranica... O istraživačkom novinarstvu
izlišno je trošiti hartiju.
I kao što se današnje novinarske lučonoše odriču kolega iz devedesetih, za
jedno petnaestak godina može doći vrijeme, da se i od njih neki novi klinci
odriču. Istorija se ponavlja - zar ne?
Bez promjene svijesti nema boljitka ni pojedincu, ni društvu. Bez promjene
vlasti nema demokratizacije društva. Značaj medija je ogroman, pa samim tim i
Javnoga servisa. Međutim, kako stvari stoje put do PROMJENA biće mukotrpan. A
do tada Javni ostaje jadni.
|
