 Veliki borac za istinuo zločinu deportacije Bošnjaka iz 1992, koji navodno 19 godina istražuje ovajzločin, nikako nije uspijevao da odgovori na prosto i osnovno pitanje – Da lita istraga pokazuje da je Milo Đukanovićključni ratni zločinac u Crnoj Gori ? Jer, na Đukanoviću dušu ne ide samozločin iz 1992, već i svi akti prikrivanja tog zločina, kao i akti ponovneviktimizacija žrtava i njihovih porodica, koje on i njegov režim neprekidnočine evo 19 godina. Koča PAVLOVIĆ, autor filma “Rat za mir”
Ovih dana Radončić radi sve kako bi iz zločina deportacije nekako“evakuisao” Mila Đukanovića, što ja tumačim kao jasan i konačan odgovor nagornje pitanje. Zato su se Koča Pavlović i Šemsudin-Šeki Radončić razišli natom odgovoru. Jer ja smatram da Đukanović jeste ključni krivac za zločinepočinjene tokom rata i nakon njega, pa dakle i najveći krivac za zločindeportacije Bošnjaka koji su pobijeni ‘92. A Radončić se svrstao u onu režimskubulumentu koja smatra (u pola glasa) da Đukanović jeste odgovoran, ali(gromoglasno ponavlja) da Milo nije ni najvećiniti glavni krivac! Čim je prešao narežimsku stranu, Radončić je najavio tužbe za ratne i druge zločine protiv onihkoji su, po njegovom mišljenju, veći krivci od Đukanovića i veći dušmaniBošnjaka od šefa crnogorskog režima. A to su: prof. Srđa Pavlović, Esad Kočan,prof. Milan Popović, Milka Tadić-Mijović, Slobo Pejović, Koča Pavlović, i pridegotovo čitav antiratni pokret iz 90-ih, sa sve Slavkom Perovićem, SonjomRadošević, Šerbom Rastoderom, Žarkom Rakčevićem... Je li potrebno pojašnjavati o čemu se ovdjestvarno radi? Šemsudin Radončić je očito preuzeo zadatakda porodice deportovanih pomiri sa Đukanovićem, da im pomogne da zaborave naMila. Zato tim nesretnim ljudima Šeki nudi nove svjedoke i nove, veće zločince– i podstiče ih da na te nove krivce oni presele svoj neutoljeni gnjev. Je li zaista potrebno pojašnjavati kolikoje to nečasna misija – pomiriti zločinca i žrtvu, ali tako da zločinac izbjegnesuđenje i da ostane na slobodi!? Težak je to zadatak, čak i za najbolje advokate Mafije, čak i u najboljimholivudskim filmovima. Težak je to zadatak, prvenstveno zbog dokaza i svjedokakoji nepobitno optužuju, kao i zbog porodica žrtava – kojih ima više negojedna. Konačno, taj zadatak je neostvariv zbog nas koji nećemo ćutati, i kojeni do sada režim nije uspio da zaplaši tužbama i anonimnim prijetnjama. Zato kratka poruka Radončiću – ovo tikrečenje neće proći! I jednako kratka poruka Đukanoviću – ovoga si trudbenikapotrošio, šalji drugoga !!! Objavljeno je da je Milo Đukanović obnovio građansku komunikaciju sa MomiromBulatovićem. Pomirenje Amfilohija iMihaila je nedavno promovisano u državni projekat. Režim i njegov gazda suočito krenuli u misiju mirenja. Da bi arhivirali krvave I kriminalne tragove Ipotom na miru krckali pokradeno bogatstvo. Uključujući se u “evakuaciju” Đukanovića,Šemsudin-Šeki Radončić se pomirio sa bratom blizancem Fahrudinom-FahromRadončićem, jednim od dva omiljena Đukanovićeva Bosanca (drugi Milov miljenikje, sudeći po podacima Interpola i DEA-e, naturalizovani Bosanac NaserKeljmendi). Bez obzira na sve, iskreno i otvoreno ću reći da mi je uvijek dragobratsko pomirenje. Drago mi je što su Šeki i Fahro opet na istoj strani. Doduše,draže bi mi bilo da se njihovo “bratsko mirenje” nije desilo na Milovoj strani,ali znajući Šekijeve prioritete, Fahrovo bogatstvo i Milovu nevinost – čini seda se ovo i nije moglo drugačije odigrati. “Pozivam za svjedoka mastionicu i pero…”,kaže Kuran, a citira besmrtni Meša Selimović. Neće mi biti zamjereno da se ovimriječima “poštapnem” – Za utemeljenost svih zaključaka pozivam za svjedokebrojne režimske medije, njihove specijalce i režimske argate, koji većmjesecima promovišu Šekijevu akciju i tako najbolje svjedoče u kome se taborudanas nalazi samozvani “zastupnik bola” nesretnih Bošnjaka, koje je 1992. VladaMila Đukanovića poslala pod Karadžićev nož. |
