Pokret za Promjene

Podgorica - Danas je iz štampe izašao 1000-ti broj nezavisnog nedjeljnika "Monitor". Osnivači su grupa univerzitetskih profesora i novinara. Prvi broj se pojavio na kioscima 19. oktobra 1990. Nedjeljnik je prepoznat kao antirežimsko glasilo i bio je promoter nezavisne Crne Gore. Često je Monitor bio pod udarom institucija sistema, zvanično zabranjivan na teritoriji Srbiji, bombe su bačane na redakciju...“Ono što smo naučili početkom devedesetih primjenjujemo danas, jer opet je potrebno ljude ohrabriti da vjeruju rođenim očima”, kazao je novinar Esad Kočan. Danas, kao glavni urednik Monitora, on smatra da je list vraćen u svoje normalno stanje, opet provokativan i nepopustljiv.

Novinari moraju da prepoznaju zlo

POVODOM HILJADITOG BROJA MONITORA, O NEDJELJNIKU GOVORE ESAD KOČAN, MILJENKO JERGOVIČ I DINKO GRUHONJIĆ

Kao jedan od rijetkih eks jugoslovenskih listova sa antiratnom arhivom članaka, “Monitor” će večeras proslaviti hiljadito izdanje u 19 godina štampanja. Na večerašnju izložbu naslovnih stranica pozvani su i državni funkcioneri, ali mnogi će vjerovatno izostati, poslije Monitorovih naslovnica koje svakog petka osviću na trafikama.“Ono što smo naučili početkom devedesetih primjenjujemo danas, jer opet je potrebno ljude ohrabriti da vjeruju rođenim očima”, kazao je glavni urednik Monitora Esad Kočan.

Uoči jubileja, Kočan se prisjeća dana kada su prodavačice na trafikama sklanjale Monitor sa izloga, a na kuću Ćetkovića u Dalmatinskoj ulici padale bombe, samo zato što je tamo radila skromna redakcija sa nekoliko kucaćih mašina.

«Kad mi kažu da to tada nijesu bile novine, ja kažem bile su to stvarne novine, nemoj da potcjenjujemo novinarstvo! Ne treba novinarstvu uzimati tu moć da prepoznaje zlo, da uznemirava i da pokuša da animira ljude da ne čine zlo. To je posao novinara. Biraš sredstva koja su ti tada primjerena», opisuje Kočan pisanje Monitora u ratnom vremenu, kada su ga čitali u cijeloj bivšoj SFRJ.

Dopisnik iz Sarajeva do proljeća 1992. godine bio je danas najpoznatiji južnoslovenski pisac Miljenko Jergović koji naglašava da je to za njega bila čast, a ne posao. Pisac napominje da se svašta u Crnoj Gori moglo dešavati, ali uzalud, do Sarajeva je prolazilo samo ono što je objavljivao podgorički nedjeljnik.

“Mislim da danas u Crnoj Gori ne može ništa biti uporedivo sa Monitorom sa početka devedesetih. Monitor je u to vrijeme, da se tako patetično izrazim, spašavao obraz Crne Gore. Ja ne znam kako bi danas Crna Gora izgledala da nije bilo Monitora. Sve dobro u današnjoj Crnoj Gori praktično se naslanja na ono što je taj mali nedjeljnik tih godina uspio postići i proizvesti”, kaže Jergović.

Za Kočana, početak devedesetih su bile “nulta tačka“ crnogorskog novinarstva koje je s pravom patilo od kompleksa inferiornosti, iako je uvijek “u velikom svijetu” imalo istaknutih pojedinaca. «U medijskom smislu, do devedesete godine, Crna Gora je bila ništa, ali bukvalno ništa», kaže Kočan, koji je nakon pokretanja Monitora izgubio posao u Televiziji Crne Gore.

On smatra da je rat bio prvi izazov i test koji je Monitor položio bez greške. Godinu 1997, Kočan vidi kao početak perioda u kome Monitor tupi oštricu kritike vlasti i gubi na kvalitetu zbog viših interesa koji nijesu bili novinarske nego političke prirode.  Danas, kao glavni urednik Monitora, on smatra da je list vraćen u svoje normalno stanje, opet provokativan i nepopustljiv.

«Uradi nešto za slobodu, pa će doći sloboda. Ima li slobode u Crnoj Gori? Ima - Monitor je slobodna teritorija. Liberalni savez je bio slobodna teritorija.... Kao što se 1991. godine nijesmo mogli femkati i izvještavati «neko puca oko Konavala», tako i danas treba da osvajamo slobodu i držimo se suštinskog moralnog standarda u novinarstvu. Feral Tribjun je imao humor, mi smo uvijek imali taj moralni podtekst», priča Kočan.

Na naslovnicama Monitora između ostalih, izašle su slike Mila Đukanovića i Momira Bulatovića u društvu vojnika koji su se spremali na Dubrovnik, kao i čuvena fotografija ispred Cetinjskog manastira sa mitropolitom Amfilohijem i Željkom Ražnatovićem Arkanom u glavnim ulogama.

Takav Monitor pamti i predsjednik Nezavisnog udruženja novinara Vojvodine Dinko Gruhonjić koji je podgorički list krajem devedesetih dobijao kao tajnu robu preko srpske granice.«To su novine koje su meni pomogle da ostanem pri zdravoj pameti...Postojali su gerilski putevi da se Monitor nabavi, da dođe do Novog Sada, putem onih ljudi koji su morali dobro da ga kriju od carinika, posebno krajem devedesetih kada je Milošević potpuno poludio i kada mu je smetalo sve što drugačije misli», priča ugledni novosadski novinar.

Danas su se stvari promijenile, kaže Gruhonjić i manje je prostora za pisanje nego devedesetih, što je paradoks medijske scene u tranziciji. Tajkunsko-politički pritisci i ekonomske ucjene, smatra on, mnogo su veća opasnost nego rigidni ratni progon «sirotih ali nezavisnih nedjeljnika kakav je bio Monitor».

Jergović: Monitor imao veću ulogu od Ferala

Veća je uloga Monitora u Crnoj Gori, nego Feral Tribjuna u Hrvatskoj, smatra Miljenko Jergović.  “Nesumnjivo je veća uloga Monitora zbog toga što je u Hrvatskoj još i bilo nekih drugih medija i glasova. Osim toga, situacija Hrvatske tih godina je bila nešto sretnija nego u Crnoj Gori, dok su Crnogorci učestvovali u napadu na Dubrovnik. Moglo se na Cetinju događati ne znam šta, ali mi o tome ne bi imali pojma da nije bilo Monitora”, kaže Jergović.

Br.M  ND Vijesti 18. dec 2009

______________________________

Miodrag Perović: Monitor, i tada i sada

Monitor, br: 1000

AB revolucionari koje je januarski puč 1989. godine doveo na vlast nijesu shvatili koje istorijske sile su oborile stari režim. Umjesto da podrže borbu za slobodu koja je kidala okove u Istočnoj Evropi, ušli su u koaliciju za dominaciju nad ljudima i narodima. Smjenu vlasti na izborima u Poljskoj i Čehoslovačkoj i rušenje Berlinskog zida nijesu ni primijetili. Spremali su se za imperijalni rat i “konačni obračun”' sa susjedima i do duboko u 1990. predlagali politički pluralizam u okviru socijalističkog saveza.  Pravo na osnivanje privatnih medija bio je posljednji njihov ustupak.

U oktobru 1990, par nedjelja nakon što je usvojen savezni zakon o štampi, grupa profesora crnogorskog Univerziteta udružila se s grupom novinara i 19. oktobra 1990. izašao je prvi broj Monitora. Naziv je odražavao namjeru da se društveni život učini vidljivim i demistifikuje u našem listu.  Monitor je od prvog broja bio žestoki protivnik Miloševićevog nacionalsocijalizma i podrške crnogorske vlasti projektu Velike Srbije. Poslije par brojeva, predsjednik pučističkog režima, asistent na Univerzitetu na kojem sam ja bio profesor, pitao me je cinično kakvo je zadovoljstvo štampati novine koje se prodaju u 300 primjeraka. Da bi AB revolucionari nešto naučili, odgovorio sam. Nekoliko puta odgovarao sam na sličnu provokaciju AB-ovaca, koji su vrvjeli na Univerzitetu.

Pričao sam im da je sudija izvjestilac određen od inkvizicije da prouči Kopernikov tekst koji je trebalo osuditi, tokom čitanja postao Kopernikov sljedbenik. I da mi u Monitoru vjerujemo Sokratu koji kaže da će i oni, kad nauče šta je pravo, pravo činiti.  Ubrzo se pokazalo da stvari stoje drukčije. Kad je tiraž i uticaj lista počeo da raste, verbalne provokacije zamijenila je represija. Za AB-ovce je nasilje bilo legitimno sredstvo u unutrašnjoj politici a rat za rješavanje južnoslovenskog pitanja. Monitor je od početka bio antiratni list. Kad su Slovenija i Hrvatska proglasile nezavisnost, Monitor je tražio nezavisnost Crne Gore. U doba pohoda AB-ovaca na Dubrovnik, gađali su bombom i prostorije Monitora.

Neprijateljev napad na prvu slobodnu teritoriju u Crnoj Gori pretrpio je neuspjeh. Naša želja za slobodom bila je jača od njihove sile.  Monitorov teži neprijatelj bila je i ostala suženost crnogorskog tržišta na kojem nedjeljnik kao novinska forma teško može finansijski opstati. List je preživio kao simbol Druge Crne Gore kojoj je bilo stalo da ostavi pisani trag o svom postojanju. Na spisku osnivača bilo je stotinjak imena. Do prve godišnjice pridružilo nam se više stotina, 1994. bilo nas je - skoro hiljadu. Zahvaljujući podršci stotina ljudi Monitor je opstao kao monitor našeg vremena. Poslije osam godina AB-ovci su počeli da revidiraju. U proljeće 1997. došlo je do rascjepa u vladajućoj Demokratskoj partiji socijalista. Na izborima 1997/98, frakcija koja se zalagala za odvajanje od Miloševića pobijedila je zahvaljujući podršci independista i nezavisnih medija.  

Država koju smo dobili na referendumu 2006. nije ona za koju se borio Monitor. Umjesto društvenog kompromisa, pomirenja i stabilnosti, stvorena je podjela na svemoćne pobjednike i potlačene gubitnike. AB-ovci su bili i ostali mutirani postkomunistički provincijalci koji vrše vlast na ličnu korist i van zakona.  

Zadržali su mehanizme političkog monopola, javnu i tajnu političku policiju i prisvojili društveno bogatstvo. Umjesto parlamentarne demokratije i tržišne ekonomije, danas imamo oligarhijsku vlast i ortački kapitalizam. Umjesto pravne države, kontrolisano sudstvo i tužioce podvlasne oligarsima i vladajućoj partiji. Korupcija i organizovani kriminal proželi su sve državne strukture, od vrha do dna. Umjesto socijalne solidarnosti, imamo šezdeset odsto stanovnika na granici siromaštva i najveće socijalne razlike u Evropi. I manji nivo privredne razvijenosti nego prije dvadeset godina. Crna Gora je projektovana da bude zemlja posluge oligarha i mafijaša.  

Dvadeset godina poslije 1989, godine u kojoj su pale istočnoevropske diktature, Crna Gora je zarobljena zemlja koja tek treba da doživi svoju 1989. Monitor u kojem se vjerodostojno ogleda društveni život Crne Gore, nužan je i danas koliko je bio nužan i prije dvadeset godina. Da svjedoči, otkriva i uznemirava.