Ekonomska scena Crne Gore je od devedesetih godina pa na ovamo uvijek bila turbulentna,ali se ne može reci da su takvo stanje izazivali "dobri ekonomski vjetrovi".

Sa uvodenjem cvrste valute(DEM,a kasnije EUR) država se svjesno odrekla znacajnog dijela monetarne odgovornosti zarad valutne stabilnosti.Poslije inflatornih devedesetih prosjecnom privredniku i obicnom gradaninu je godio osjecaj "cvrsto oslonca"u snažnoj evropskoj valuti.Bio je to,naravno,samo privid,koji cemo skupo platiti u kriznim vremenima koja su evo tu.Nikada valuta nije mogla donijeti cvrst oslonac nekoj ekonomiji.To je mogla samo snažna privreda u uredenom ekonomskom sistemu.

 Konstantan rast spoljnotrgovinskog deficita je uzrocno-posljedicno generisao dva kljucna problema: neodrživost platnog sistema na duži period bez pretjeranog

inostranog kreditnog inputa sa jedne i potkopavanje domaceg nejakog proizvodnog sektora sa druge strane.Ipak,netko je tu silno profitirao - naravno,uvoznicki lobi.

Na krilima sprege ovog i politickog lobija,zadesio nas je made in Montenegro "ekonomski cunami" u obliku privatizacije državnih preduzeca.Crnogorska privatizacija je par ekselans paradigma u kojoj se nevješt domacin(citaj vlada) trudio da se što prije riješi za male pare profitabilnih preduzeca(na pr.Nikš.pivara),a da neke firme,kao što je na pr."Južni Jadran" u H.Novom ili PKB proda bud zašto.Tadašnje insistiranje vladinih "eksperata" na cjelovitoj prodaji trgovinskih firmi je primjer nestrucnog i štetnog pristupa,koji je imao za posljedicu ogromno obezvredivanje državne imovine.Daleko bi nas odvelo nabrajanje "uspješnih"privatizacija cije kolateralne posljedice su danas ulicne demonstracije i štrajkovi.

Eklatantan primjer propagiranja lažnih tj.fiktivnih vrijednosti su naše berze.Dakako,ni Wall Street nije imun na berzanska mešetarenja i špekulacije,ali domaci kartel je šampionski špekulant pred kojim nikakvo naduvavanje dionica polumrtvih firmi nije nedostižno.Tajkuno-partijski lobi(kartel) se toliko uživio u kreiranje berzanske scenografije,da su njegovi protagonisti i sami povjerovali u montenegrinski ekonomski perpetum mobile.U odmakloj fazi pregrejavanja berzanskog "lonca"više skoro da i nije bilo važno da li neko preduzece uopšte postoji,a kamoli kako posluje.Važno je bilo da neki clan kartela stoji iza nepostojece vrijednosti njegovih dionica,pa da brojni novopeceni japiji pohrle u kupovinu na krilima hipotekarnih pozajmica i kredita.Tada je vještim reziserima ,naravno, bio trenutak za prodaju dionica s mukom stecenih u

epohalnoj vaucerskoj kampanji.

Još u propedeutici politicke ekonomije poznat je aksiom o zakonomjernosti kretanja investicijskog kapitala iz sektora sa manjom u sektor sa vecom profitnom stopom.

Nije li ovom tipican primjer gradevinski bum na našim prostorima.Na talasu ad hoc potražnje,koja je novopecenim gradevinskim investitorima stvorila iluziju o nespornom kontinuitetu potražnje u sektoru prometa nekretnina,mnogi su krenuli u investcijsku odiseju, koja se završila bankrotom.Naravn,bez svesrdne pomoci države i megalomanskih apetita bankara,to ne bi bilo tako.Nesredena i nedostajuca legislativa u urbanistickom sektoru (mnogi GUP-ovi i DUP-ovi nisu bili usvojeni) i manje više

neefikasan i korumpiran inspekcijski aparat pogodovali su narastanju gradevinskog haosa i sivog prometa u izgradnji i prometa nekretnina.Nesporno su neki subjekti

ostvarlili extra profit,a država ostala uskracena za fiskalna sredstva u ovom sektoru.

Optimizam banaka je pocivao na hipotekarnim garancijama uz zanemarivanje

skromnih bilansi uspjeha svojih komitenata.Glad za brzim profitom je zajednicka motivacija investitorima i bankarima.Ali ut sementem feceris,ita metes.* Banke sada sve više "šaraju"svoju naduvanu aktivu teško naplativim plasmanima i,naravno,nisu u mogucnosti da kreditno podrže održive ekonomske subjekte.Dramatican pad depozita dodatno im "veže ruke",a sve to Vlada zacudeno posmatra.Ali molim vas,zašto bismo krivili vladu i ministre.Pa oni su odavno"shvatili" da ce tržište samo od sebe sve

riješiti.To isto domace tržište je proizvodilo brojne monopole i tenderske igrice na krilima javne potrošnje,pa što ne bi i sada zaustavilo uveliko pristiglu krizu.Samo prije par mjeseci kompetentni eksperti u Vladi i oko Vlade su ležerno komentarisali vec svjetske razmjere krize sa stavom da CG nece imati ozbiljnije posljedice.

Potpuno sam siguran da je to bilo njihovo iskreno "strucno" mišljenje kao posljedica njihove nekompetentnosti.A što se drugo i moglo ocekivati od ljudi koji od radnog iskustva imaju samo birokratski staž.

I šta sada?Nije trenutak za predizborne parole i prazna obecanja.Vrijeme je za energicne i hitne mjere.Evo nekih najznacajnijih:

- formiranje savjeta nezavisnih ekonomskih eksperata na nivou Vlade,

- hitno zaduživanje države kod inostranih finansijskih subjekata u cilju spašavanja likvidnosti u privredi,održavanja tražnje i uravnoteženja budžeta,

- rebalans budžeta,

- uvesti sve vidove štednje u sektoru javne potrošnje,

- pomoci bankama u reprogramu kredita privredi i fizickim licima,

- stimulisati privrednike za uzdržavanje od otpuštanja radnika,

- izraditi program zaštite ugroženih socijalnih grupa,

- sprovoditi rigidnu kontrolu naplate poreza i sprecavanja sive ekonomije,

- pojacati kontrolu svih finansijskih tokova.

I na kraju mogli bi smo poruciti vladinim ekspertima: Tantum possumus quantum scimus.*

* Kako seješ tako ceš i požnjeti.

* Toliko možemo koliko znamo.

Mišo Baždar

Autor je po obrazovanju magistar filozofije znanosti i diplomirani ekonomist.Clan je Glavnog odbora PZP.

Heceg Novi,24.02.2009.