Ko ako ne mi? Kad ako ne sad?

Ivan Kopitović

Odluka da se na izdisaju ljetnje sezone, u Glavnom gradu Crne Gore, otpočne sa velikim protestima u organizaciji najjače opozicione struje - Demokratskog Fronta, dodatno je povećala temperaturu u redovima službi bezbjednosti, policijskim formacijama i klanovima oko istih, pa se s pravom upalio alarm krajem septembra i u pomenutim službama.

 

Nekoliko dana prije istorijskog 27.septembra, po dobro isprobanom receptu, režim je putem svojih medija označio najavljene proteste kao udar na državu Crnu Goru koji za cilj imaju stagnaciju ka evropskim integracijama. Unaprijed su legitimno pravo na pobunu okarakterisali kao ,,rušilačke pohode rulje", nagovještavajući na šta su spremni pripadnici policijskih i parapolicijskih formacija da učine sopstvenom narodu, narodu u čiju zaštitu upravo oni treba da stanu, ali u nekim srećnim državama ...

Došao je i taj dan, istorijski 27.septembar, datum kada je otpočela borba za slobodu, borba za Crnu Goru, za Crnu Goru svih nas.

Druga(mračna) strana Crne Gore bila je u strahu, i to velikom. Borbena vozila, specijalne jedinice, vojska, vatrogasne jedinice opremljene vodenim topovima, agenti Službe državne bezbjednosti slivali su se u koloni dužoj od 2km zaledivši krv u venama Podgoričana.

Zar pravo na pobunu zahtijeva ovakve mjere bezbjednosti?  Da...u zemljama gdje vlada diktatura ! Na platou ispred Skupštine, sada već čuvenom ,,Bulevaru slobode" skupljao se narod i protesti DF-a mogli su da počnu. Naravno, od nasilnih protesta i od ,,rušenja ustavnog poretka" nije bilo ništa, pa se policija suočila sa prvim problemom, valjda su oni željni bili akcije, dok su se režimski mediji gubili u brojkama koliko je bilo prisutnih na protestima ... 

Nakon sto su uporni borci za slobodu zauzimanjem glavnog gradskog bulevara išli na živce ljudima koji su,,plavcima" izdavali naređenja, uslijedila su dva tragična događaja za Crnu Goru koja će ostati upisana crnim slovima u njenoj istoriji. Predvečerje pred 17.oktobar nije mirisalo na akciju policije, a nakon što su funkcioneri DF-a završili svoje nastupe, narodni poslanici, aktivisti i slobodni gradjani vratili su se u šatore u slobodnoj zoni razradjujući planove za novi radni dan. Ta noć, sama po sebi, bila je zastrašujuće tiha a onda u cik zore, gotovo 500 pripadnika specijalnih i posebnih jedinica bez valjane pisane naredbe o prekidu skupa razorili su slobodnu zonu i brutalnom zloupotrebom sile, ne poštujući ni Ustav hapsili, privodili i tukli poslanike i novinare a sve po naredbi ,,šefa" i njegovih bliskih saradnika. Tog ranog jutra policijska čizma je pogazila Ustav i bez osjećaja srama i stida izazvala narod Crne Gore.

Oni su očito zaboravili na tradiciju i istoriju hrabrih Crnogoraca, zaboravili su sta znači čojstvo i junaštvo koje je Marko Miljanov u prvi plan stavio, šta znači braniti drugog. Ali u modernoj Crnoj Gori u kojoj je čojstvo mito, a junaštvo korupcija kakvu smo mogli onda očekivati reakciju onih koji bi trebalo nas da štite ?! Upravo ovakvu, kakvu su demonstrirali 17.oktobra uhapsivši moje kolege i maltretiravši moje prijatelje i saborce. 

Ali ni to nije sve, narod je bio bijesan, nije želio biti ponižen od ljudi koji su osramotili službu a sebi prikačili oreole batinaša, pa je veliki protestni skup od ,,fijaska" kako je naglasio jedan medijski tajkun prerastao u opštenarodni bunt protiv režima Mila Đukanovica. Sedam dana kasnije, ovog puta na Trgu Republike ,,desila" se Crna Gora, desio se narod (opljačkani, poniženi, gladni) koji je jasno poručio da Milo mora da ode. Medjutim, tada smo tek dobro na svojoj koži osjetili sta znači moć diktatora i na sta je sve spreman kako bi odbranio vlast. Pred više od 20.000 ljudi nakon iscenarih ispada njihovih huligana, pretorijanska garda je odlučila pomjeriti granice svoje bestidnosti. Šok bombe , suzavci u pješačkoj zoni , gumeni meci , razne hemikalije , premlaćivanje gradjana , hapšenje lidera Nove i mnogo jos cega.

Mogao bih ispisati cijelu knjigu o događajima iz oktobra , ali vrijeme je da stanem. Osjecaj gađenja i poniženja uvijek mi se vraća , gađenja od njihovih pendreka i suzavaca, a poniženja jer je moj sugrađanin u uniformi koji je treba da me štiti pokazao da je spreman da me ubije kako bi odbranio lopova i kako bi mu se dodvorio. 

U ovom kritičnom trenutku za Crnu Goru , kada je država vec mjesecima unazad u velikoj političkoj krizi , pa cak i dovedena na ivicu vanrednog stanja , želim da sve aktere na političkoj sceni, pogotovo iz ,,moderne opozicije", podsjetim sa kim se hvataju u koštac i sa kim idu na dijaloge i u pregovore .

Želim da se nikada ne zaboravi 17.oktobar i 24.oktobar i želim da se prije svega nikada vise ne ponovi ! Liderima foteljaške opozicije želim da poručim da upravo oni mogu biti sledece žrtve ovakve politike režima , da je kako reče 35.predsjednik SADa ,,jedini put napretka za sve , put slobode " a onda je uslijedila jos jedna njegova čuvena izjava : 

,,Ko, ako ne mi ? Kad , ako ne sad? " 

 A ja bih , na kraju jos dodao , ZAJEDNO I SLOŽNO ! 

 

 

Ivan KOPITOVIĆ,

Mreža mladih PzP