Iznenađena i uvrijeđena

Radmila Vojvodić

„Ja sam iznenađen i uvređen”, rekao bi Šojić.

Gostujući u emisiji "U centar” na TV Crna Gora rektorka Radmila Vojvodić ironično se začudila što se studenti u poslednje vrijeme toliko bune za ostvarivanje svojih prava. Što bi se jedan student bunio kvalitetom nastave, higijenom na fakultetu, smjenom dekana. finansijskim krahom na fakultetu? Zamislite čuda. Ja sam iznenađena i uvrijeđena, reče rektorka u mojoj slobodnoj interpretaciji.

Zamislite kako će se tek začuditi kada vidi da se ja sa privatnog fakulteta interesujem za stanje na Univerzitetu

Crne Gore, valjda što je moje poimanje studenta nešto drugačije od nametnutog šablonskog.

Student je visokoškolac i sve što sa tim ide. Stoji uspravno, ne preza ni od čega. Misleće je biće, misao mu je po vokaciji slobodoumna. Riječ mu siječe gore od noža. Inicijator je promjena svih štetnih posledica u društvu, njegova motorička snaga. Ili bi ovako trebalo da bude, ne znam. Ne smijem znati. Zašto bih se pravio pametan i iskakao iz šablona?

Naivno bi bilsgda mene iznenadi iznenađenje rektorke jer ja, nažalost, vidim genezu problema. Hajde da govorimo o pojavama, a ne licima.

Koji je to tip „idealnog” studenta koji trenutno egzistira u našem društvu? Studenta po mjeri DPS-a, ni metar dužeg ni metar kraćeg triput mjerenog i svaki put presijecanog kad hoće nešto da kaže.

Jasno je da je višedecenijska vlast uspjela da napiše scenario po kome je zabranjeno, u najmanju ruku atipično, da budemo aktivni u rješavanju bilo čega što nam se kao štetno servira. U tom scenariju naša uloga je mala, uloga profesora unaprijed određena, a ni mi ni oni nemamo mogućnost improvizacije iako znamo da najbolje životne scene nastaju spontano. Tako je - kako je. Ali...

Dajte kolege da uradimo nešto „atipično izađimo iz rupa u kojima kisnemo. Da povratimo pokisli ponos, budemo uvažavani, poštovani, povratimo reputaciju koja nam po definiciji pripada. Dajte da zatalasamo malo, napravimo nemirno more, buru, da vide šta sve možemo. Odstranimo oboljenje mutavosti i okoštavanje vrata, izraženo klimanjem glavom na svaki njihov potez. Nije nam dobro, zavaravamo se. Guramo probleme pod tepih nadanja u bolje sjutra koje je, nažalost, ipak gore od onog užasnog juče.

Mi smo krojači sopstvene sudbine, ili bi trebali biti? Jesmo li vrijedni veće uloge u sopstvenom životu?

 

Stefan LEKIĆ,

Student i potpredsjednik Mreže mladih PZP Berane