Nikšićki metalci

Radnici Metalca

Gvožđe se kuje dok je vruće... Ovih dana odvija se drama sa tužnim hepiendom. Radnici Metalca kuju jednu od svojih odlučujućih i sudbonosnih bitaka. Poslednji nikšićki igoovci pokušavaju donkihotski da ostvare ono što im pripada, a to je pravo na dostojanstvo i pravo na egzistenciju od svoga rada.

A da je tanka nit od sjaja do očaja, govori činjenica da je ista fabrika prije nekoliko godina proglašena za najuspješniju privatizaciju u Crnoj Gori. I šta se dešava? Nakon par godina od primjera kakav treba da bude u pozitivnom smislu, ovaj „sistem“ je ogledalo Nikšića i aktuelne vlasti.

Prije par mjeseci jedan od sindikalaca slavodobitno izjavi da samo Vlada i premijer mogu riješiti njihov problem. I gdje je ovdje ironija? Nakon dva dana i razgovora sa predstavnicima izvršne vlasti, na čijem je čelu isti premijer dotični sindikalac konstatovao da je duboko razočaran u Vladu, a pogotovo u premijera.

I dok pod vedrim nebom traže zarađenu koru hljeba, domanićevska vlada strpljivo kuša njihov senzibilitet i uspješno produžava agoniju. Valja se prisjetiti izvjesnog Furundžića, koji je ne tako davno za pokretanje proizvodnje dobio kredit od Investiciono-razvojnog fonda od milion i petsto hiljada eura.

I gdje su završili evrići? Od evrića ostali „dugmići“. Umjesto u pokretanje proizvodnje, završili su u džepu dotičnog „gazde“ i vjerovatno nekog ko je aminovao ovu otimačinu. Ono što čudi jeste da nadležni organi ne ispituju gdje se izgubi vreća od milion i petsto hiljada eura? Interesantno je, a jadno jeste, da u svojoj državi i u svome glavnom gradu radnici ne mogu razapeti šator. Spavaju na ledini, dok neki inspektorski fićfirić iz automobila kreždi hoće li koji od radnika ili igoovih jadnika skloniti se ispod šatora koji podsjeća na kućice za hobite. Sramota! Agonija se nastavlja! Neko će reći naša posla!

 

 

Autor je Arsenije LALATOVIĆ, član GO PzP-a, odbornik DF-a u SO Nikšić