NEBOJŠA, I TO PRAVI!

Milorad Milosevic

Poznajem Nebojšu Medojevića 15-tak godina i čini mi se da je malo koji Crnogorac ugrožen danas, kao on, od parapolicijskih, tajkunskih i kriminalnih krugova Mila Đukanovića.
Nije ni čudo. Slobode je u CG mnogo manje nego što je to bio slučaj prije deceniju ili više. Džaba mu poslanički imunitet, Milo komanduje, a Ranko Krivokapić zavrće šiške. Nebojša je nezgodan svjedok za obojicu.
Nezgodan je svjedok bio i u susjednoj državi, u vrijeme „Demokratske pljačke Srbije“, uništavanja srpskih banaka, i ranih kriminalnih radova Mlađana Dinkića.

Od kad ga znam, on je isti za razliku od mnogih lažnih „opozicionara“, ratnih i antiratnih profitera. Od onih koji su se obogatili od raspada bivše države i nesreće svog naroda ili od zasluga za novostvorenu državu, za koju se, izgleda, ovakva kakva je, nijesu ni borili.
Baš juče ujutro komentarisao mi je Nebojša jedinu pristiglu ponudu za kupovinu KAP-a. Ni sanjao nisam da će ga Veselin Pejović, vlasnik Uniproma i mogući kupac KAP-a napasti sinoć na beogradskom aerodromu prije nego što će moj tekst jutros biti objavljen.
Neformalno smo, uzgred, pričali o promociji njegove nove knjige, ali i o užasnoj činjenici da su svi glavni svjedoci iznošenja para iz Crne Gore i Srbije na Kipar pokojni... Neki od njih izgubili su život u surovim likvidacijama, pod dosta čudnim okolnostima ili umirući od najtežih bolesti.
Tvrdim da je Nebojša danas jednako ugrožen i od vlasti, ali i od korumpiranih „opozicionara“ i zavidljivaca, kojima je okružen u poslaničkim klupama. Sjećam se nekih među njima, danas njegovih kolega iz DF-a, koji su me prije 14 godina prosto molili da mu u svojim tekstovima ne otvaram prostor.
Sve se to dešavalo mnogo prije nego što je on počeo aktivno da se bavi politikom. Slične savjete političara nisam slušao, naravno. Zato među političarima ni nemam prijatelje već samo poznanike i bivše kolege iz studentskih dana ili medija.
U političkoj karijeri Medojević je napravio samo dvije greške. Prva se desila, poslije pokradenog referenduma 2006. godine. Podržao je sa PZP-om, čiji je lider, u Skupštini Ustav za Đukanovićevu privatnu državu i dao ne samo legitimitet već i odriješene ruke vječitom premijeru da u svojoj „prokletoj avljiji“ radi što god hoće.
Drugu političku grešku napravio je nakon posljednjih predsjedničkih izbora. On, Miodrag Lekić i divna Branka Bošnjak propustili su idealnu priliku da se okruže novim mladim ljudima iz Građanskog kluba, i "skrešu krila" starim parakomunističkim aparatčicima, od koji su neki godinama poslanici po zadatku, Srbi ili Crnogorci, svejedno, po profesiji.
Nebojsa Medojevic je danas možda ugroženiji više i od novinara (glinenih golubova) jer su na njega zavidni i pojedini medijski krugovi, bliski SDP-u, koji mu izmišljenim anketama godinama bezuspješno pokušavaju sniziti „rejting“ i uticaj među građanima.
Sjećam ga se još iz moje rane mladosti u Bloku V kao omiljenog komšije kojeg su gotovo odreda svi rado pozdravljali. Volio je basket i igrao za klasu mnogo bolje i spretnije od smotanog košarkaša Mila.
Upoznao sam ga tek kasnije kao student, u drugoj polovini 90-tih, kada je članovima Debatnog kluba Pravnog i Ekonomskog fakulteta predstavljao iskustva tranzije istočno evropskih zemalja i svoju tada dosta zapaženu knjigu „Masovna vaučerska privatizacija“. Ta knjiga je nama ekonomistima i mnogo poslije bila veoma interesantna.
Među studentima-debaterima su bili bivši premijer, a danas ministar Igor Lukšić, njegov savjetnik Predrag Stamatović, čelnici NVO sektora Stevo Muk i Goran Đurović, šefica kancelarije Svjetske zdravstvene organizacije za CG Mina Brajović, bivši poslanici PzP-a Srđa Brajović i Zarija Pejović itd.
Iz njegove druge knjige „Korupcija u javnim nabavkama“ crnogorski ministri, nažalost, nikada ništa nijesu naučili. Sjećam se, na primjer, firme „Planet“, u vlasništvu izvjesnog Šestovića šure ministra Branimira Gvozdenovića, koja je dugo vremena izigravajući prvi Zakon o javnim nabavkama u CG, prodavala namještaj državnim organima i preduzećima.
Upravo na Medojevićevu inicijativu sam 2002. godine sa besmrtnim urednikom Dana Duškom Jovanovićem pokrenuo prvi serijal tekstova o nužnosti borbe protiv korupcije i organizovanog kriminala. On je u to vrijeme bio direktor NVO Centar za tranziciju.
Nebojša je prvi naš poslanik, novijeg doba, koji je proputovao svijetom i naučio strane jezike prije nego što je dobio svoje mjesto u parlamentu. Prvi je informatički pismen predstavnik naroda. Jedan od rijetkih poslanika koji je živio i stvarao na tržištu, prije sadašnjeg poziva, a koji ima kapacitet i znanje, za razliku od mnogih drugih kolega iz parlamenta (koji sanjaju Milovu penziju) da to uspješno to radi i po završetku političke karijere. Nije čudo zato što mu zavide i rade o glavi i u vlasti, i u opoziciji.
To je Nebojša, i to pravi!

P.S. Među sagovornicima nikad ne pravim razliku. Razmišljam jutros i o drugom akteru mojih tekstova o KAP-u, proteklih nekoliko mjeseci, vinovniku sinoćnjeg incidenta Veselinu Pejoviću. Njega gotovo da i ne poznajem. Pozdravili smo se nekoliko puta, u holu Privrednog suda, i veoma kulturno pričali o budućnosti KAP-a i Kovačnice.
Sinoć sam, poslije incidenta, uzalud pokušao i njega da pozovem telefonom. On je prethodnih mjeseci novinarima bio na raspolaganju, maltene, 24 časa i odgovarao, bez dileme, u sekund na svako pitanje.
Prvo misao koja mi je jutros pala na pamet bila je hoće li čovjek naredne sedmice biti u KAP-u ili u Spužu? Ta misao me nije držala dugo jer se dozvah pameti da je ministar MUP-a Raško Konjević, za generaciju mlađi kolega sa studija Ekonomije, odličan momak, bez mrlje u biografiji itd.... drugim riječima, neko ko nema razloga da se u Milovom MNE, za sada, bilo šta pita.

 

Autor je Milorad Milošević, novinar ND Vijesti