Graditi humanije lice Podgorice

Branka Bosnjak

Kao šefica odborničkog kluba jedne opozicione partije u parlamentu Glavnog grada, iskoristiću ovu mogućnost da navedem neke stvari u Podgorici koje zaista “bodu oči”, ali prije svega, pošto je i povod 19. decembar, dan Podgorice - moram da istaknem i neke dobre stvari.

 

Odbor Glavnog grada Pokreta za Promjene je u 2013. godini ostvario dobru saradnju sa Cistoćom, tačnije Azilom za pse  i  Sekretarijatom za lokalnu samoupravu, koji su nam u više navrata izlazili u susret i čini nam se da smo zajednički uspjeli da organizujemo akcije u Glavnom gradu koje su bile od interesa građana, a ne nas kao predstavnika političkih partija.

Sa druge strane, ima puno toga čime smo nezadovoljni, ali se nadamo da će, bez obzira ko bude vršio vlast u gradu učiniti sve da se te manjkavosti otklone.

Prva se odnosi prije svega na nesređen gradski prevoz. Iako su postavljene nove kabine na stajalistima, one nijesu potpuno i funkcionalno opremljene. Bez obzira što građani koji redovno koriste  usluge prevoznika znaju broj i vrijeme polaska na linijama, smatramo da iste može da poželi da koristi i neko ko je u posjeti rođacima, ili pak stranci koji putuju svijetom na manje formalan način i koji ovako upoznaju kulturu i običaje jednog naroda.

Drugo, a to smo više puta u našim javnim nastupima istakli, ne možemo da budemo zadovoljni načinom na koji funkcioniše Narodna kuhinja u Glavnom gradu. Taj hermetički zatvoren sistem bez mogućnosti da se doniraju namirnice ili volontira kako bi se pomoglo siromaštvom najugroženijim sugrađanima je nešto što nigdje na planeti ne postoji. Taj servis mora da bude dostupniji korisnicima, i potpuno drugačije uređen.

Glavni grad pod hitno mora da uredi model po kom će se birati predsjednici mjesnih zajednica, neophodno je da ih biraju građani na zborovima, a ne da ih Gradonačelnik dekretom postavlja. Tako bi dobili na legitimnosti i mogli da zaista zastupaju interese građana a ne, kao što je sad najčešće slučaj, pojedinaca i partije na vlasti, a i odgovornost bi bila mnogo veća.

Podgorica se gradi. Da ali kako? Ne mislimo da sve što je urađeno u proteklom periodu loše, ali smo čvrsto ubijeđeni da je moglo mnogo bolje i da se za utrošeni novac moglo mnogo više. Nedopustivo je da se lice Podgorice mijenja na silu, a nerijetko i na sramotu. Da simbol grada, hotel Crna Gora jednostavno nestane u dimu prašine i da nam se obeća neki novi Hilton, a da sa druge strane nemamo ni jedan kongresni centar koji bi imao kapacitete da primi više stotina ljudi i da bude multifunkcionalan. Apsurdno je da  svaki veći skup mora da se organizuje u Budvi. Kao da se namjerno zanemaruju turistički potencijali Glavnog grada.

Nemamo ni sajmište, pa nam se Sajam knjiga organizuje u garaži tržnog centra, što je podcjenjivanje knjige i njenih ljubitelja. Gradsko pozorište je još uvijek podstanar, a najavljene zgrade nema ni na vidiku. Ako je sporan bio tender, raspišite novi. 

Kultura je važna, a ovdje se nažalost pokušava uništiti i sve što je čak nosilo naziv kultura. Požurili su da sruše kino Kultura, zatvorili su knjižaru Kultura, a ostao nam je prašnjavi parking i butik za skorojeviće kojima je bitno samo pojavno ne i duhovno. Kultura ne traje od danas do sjutra. Ona nas je vijekovima definisala kao ljude. Način na koji govorimo i kako izgledamo. U vremenu krize je najlakše reći da para za kulturu nema, međutim zemlje i gradovi pametnom i osmišljenom strategijom u oblasti kulture, čak i u ovim teškim  vremenima  utiču na rast BDP. Pozorište je lako zatvoriti, potreban je samo jedan dan za to. Ali iskustva iz drugih zemalja pokazuju da će proći najmanje deset godina da se ta ista ustanova kulture obnovi i revitalizuje. Nedopustivo je ovako brutalno ubijati duh jednog grada.

Zašto Podgorica bježi od svog kulturnog nasljeđa? Zašto se grad ne oduži velikanima poput Rista Stijovića, već je njegovu kuću prepustila zubu vremena i onako oronula i ruinirana samo ukazuje na pravo lice ove vlasti, te Borislavu Pekiću koji je izgleda samo zaslužio tablu na zidu zgrade gdje je bila kuća u kojoj je rođen. Zašto se ne odužiti i za života Vlatka Giliću, reditelju i scenaristi kojeg je američki medijski gigant NBC uvrstio među pedeset najboljih u istoriji svjetske kinematografije. Tako se ovaj rođeni Podgoričanin našao u društvu Orsona Velsa, Hjustona, Čaplina, Forda, Felinija, Hičkoka, Bergmana, Kurosave, Kubrika, Tarkovskog, Renoara, Roselinija...a mi ga se ne sjetimo niti smo svjesni njegove veličine, ali zato se istrajno izlazi u susret raznoraznim samozvanim umjetnicima, za koje rijetko da je ko dalje od Bioča čuo.

Imamo toliko toga sa čim se ponosimo, ali nažalost dosta toga smo degradirali i postalo je trend i mnogo važnije odužiti se inostranim donatorima koji prave naš grad po svojoj mjeri. Grad za jednokratnu upotrebu, a «za nas koji u njemu živimo ko te pita».

Ako je u posljednjih deset godina  Podgorica drastično promijenila svoj vizuelni identitet, i nosila epitet grada koji se najbrže razvija, smatramo da je naredni period vrijeme u kom grad treba zaista  biti u funkciji građana koji u njemu žive. Humanije lice Podgorice je nešto što svakako treba graditi. Ali ne betonom.

 

Doc. dr Branka Bošnjak

Odbornički klub Pokreta za promjene