Gradimo li grad??

Podgorica

Parola Gradimo grad dugo je korišćena kao slogan Agencije za izgradnju Podgorice. Simpatičan  audio vizuelni materijal , koji mi moram priznati nije nikada bio jasan – jer priznaćete  ne postoji logično objašnjenje zašto se jedno javno preduzeće  reklamira na taj način, ali o tome nekom drugom prilikom. Ovdje bih postavila jedno mnogo značajnije pitanje ,a to je – za koga gradimo grad? Odgovor bi bio za stanovnike, jer kao gradska uprava, dužni ste prije svega da vodite računa o stanovnicima grada u kom zajedno živite i radite.

 

No,  ne bih rekla da je tako.  Čini mi se da se grad gradi, širi i razvija u pravcu koji diktiraju investitori. Odluke o izmjenama i dopunama urbanističkih planova donose se vrlo brzo ako ste Čelebić, Petrović, Radović, Burić, i njima slični, samo sitniji. U ostalim slučajevima ,kao što je dugo očekivana i najavljivana izmjena i dopuna urbanističkog plana za Tološe i dio Vranića čeka se i po nekoliko godina. Vjerovatno nove lokalne izbore da bi se Deux ex machina pojavio sa neba i jednim zamahom rješio sve nagomilane probleme, uz muziku i hor Suđaja koje će vjerno pratiti radnju i prenositi je direktno.

Ali zapitajte se zaista, koliko je STVARNO bolji kvalitet života u Glavnom gradu. Široki bulevari kao da ne postoje jer su uvijek zagušeni saobraćajem. Ni jedno autobusko stajalište nije označeno, uz objašnjenje- pa to svi znaju. Kao da je Podgorica osuđena na to da ovdje niko ne svrati, makar rodbinu da posjeti. O turistima ne vrijedi trošiti riječi, jer su ionako tu samo u prlazu,a žali Bože, imali bi što vidjeti da se neko iole agilnije potrudi da ih animira. Mada i ono što vrijedi pokazati, što nosi pečat grada ubrzano nestaje pred  pomahnitalim bagerima.

Ubili su hotel Crna Gora. Ja nemam druge riječi sem te. Ne zato što je nestala zgrada koja je bila simbol grada, već je srušeno sjećane, duša, duh koji traje generacijama. I nije bila u pitanju viša sila ili elementarna nepogoda , već jedno avgustovsko jutro, buka i bijes, i nestalo je . Otišlo u dim . A uništiti jednu takvu građevinu zaista nije mala stvar. Treba stvarno da se rodite bez ikavog osjećaja i sluha za život u gradu.  Ali taj hotel je možda bio opasan, pa ga je zato trebalo likvidirati. Tu ljudi sjede, piju kafu, pričaju o nekoj svakodnevnici- koja je sve crnja iz dana u dan, pa zaboga zašto bi takvo mjesto postojalo? Razmjena ideja i informacija u neformalnom razgovoru mnogo je opasnija od  plaćenih medijskih informativnih emisija koje sve teže uspijevaju da isperu mozak građanima. Konkurencija je sve jača. I jačaće iz dana u dan.

Neko će se  sjetiti  kina Kultura. Pa šta će nama Kultura u bilo kom obliku? Kada kultura nestane, narod postaje sve manji, a život u mraku i strahu je matrica nakojoj funkcioniše ova vlast već 24 godine. Umjesto zgrade Gradskog pozorišta dobili smo još jednu rupčagu.

Gdje vam djeca idu vrtić? Imaju li mjesta da sjede? Da ne pričam o spavanju? U koliko sati đaci prvog i drugog razreda u Osnovnoj školi Pavle Rovinski polaze na prvi čas? Kakav je prilaz novoj školi 21.maj, i da li biste svoje dijete pustili da samo ide do nje? Okrenite se oko sebe, otvorite oči – nije ovo grad koji se prikazuje u informativnim

emisijama, mada bih najiskrenija voljela da jeste.  Da li je opravdano da se u stambenoj četvrti Blok V naplaćuje parking?

Da li su betonske niše za kontejnere vrijedne desetine hiljada eura na godišnjem nivou i ko ih postavlja?

Favorit među ovim silnim upitnicima koje iznova i iznova sebi postavljam- zašto se baš svaka zelena površina mora do maksimuma zabetonirati? Pogledajte na šta liči Rimski trg, i zašto se zove baš Rimski? Da su ostavili mjesta makar za jednu biljku, da zazeleni, nego gola betonska pustinja. Što ga ujedno svrstava u red najružnijih trgova u regionu( što kaže jedan moj drug: A ne u regionu, no u svijet).

I zaista, gradimo li grad ili kolektivnu spavaonu  u kojoj je moguće samo da se jede , spava, ustane i legne? 

 

Autorka je Iva Pavlović, članica Opštinskog odbora PZP Podgorica