Društvene mreže i društveni aktivizam

Foto ilustracija

Društvene mreže su fenomen današnjice. Zapravo nisu fenomen, one su tu i  naprosto su dio naše stvarnosti. Ako nešto nije objavljeno na Facebook kao da  se nije ni dogodolio. Današnji izlazak se uglavnom svodi na traženje kafića u kom je dobar wireless, tako da  često možete vidjeti grupicu od 4-5 ljudi u kojoj mahom svi ćute i bulje u svoje telefone , uz povremeni usklik : A viđi što mi ovaj stavlja na zid!! – i nakon toga naravno čitava drama kako i zašto.

Dijalog je postao suvišan, jer zašto pričati sa nekim ko je tu pored vas kada možete da se siti ispričate sa nekim virtuelnim prijateljem. Komunikacija postoji, ali je svedena na čitav niz znakova od smajlija do tužića, skraćenica i nerazumljivih , skoro šifrovanih poruka(moram priznati da me tu vrijeme malo gazi, pa često tražim konsultacije od svog starijeg sina). No , moram priznati da je ova mreža otvorila čitavo jedno polje djelovanja, čija mi se namjera u početku činila dobrom i korisnom.

Otvoreno je sijaset grupa, koje za cilj imaju podsticanje angažovanosti u društvu po osnovu raznih pitanja od zaštite životinja do rušenja režima ( primjer Tunis i Egipat ).  Međutim, naravno uvijek postoji i ona druga strana. Naime, grupe na Facebooku često su samo formalne. Sa dobrom idejom i krajnje lošom realizacijom. Jer problem u ovom vidu aktivizma jeste zapravo taj što te oslobađa lične odgovornosti. Umiruje ti savjest, jer zaboga jako lijepo busati se u prsa kada treba pozvati ljude na bunt i nezadovoljstvo, ali kada zaista dođe do tačke usijanja, isti taj bunt ostaje na stranicama weba, jer lako je pisati- ali treba zaista nešto i uraditi.

I uvijek mi se nameće paralela sa Srbijom devedesetih i Otporom. Jer tada su ti klinci izlazili na ulice, lijepili plakate, bili tučeni, maltretirani, šikanirani ali su istrajavali. I njihova poruka je doprla do ljudi, ta poruka je na kraju krajeva i dijelom doprinijela slomu režima Slobodana Miloševića.

Današnje poruke u Crnoj Gori čini mi se da su dobro ispisane, emotivne, snažne, ali gdje je realizacija? Sve počinje i sve se završava tu negdje u nedefinisanom međuprostoru opravdanog gnijeva i lijenosti.

Kao što gladno dijete u Africi nećete nahraniti samo jednim klikom , tako ni promjene u Crnoj Gori neće doći same od sebe samo zato što ste nezadovoljni. Za sve to je potrebno mnogo, mnogo više truda i rada,a društvene mreže koristiti samo kao pomoćno sredstvo a ne glavno oružje koje je korisno koliko i odlazak u lov na grizlija puškom napunjenom ćorcima.

 

Autorka je Iva Pavlović, članica Opštinskog odbora PZP Podgorica