Podgorica - grad duhova

Podgorica

Prvih deset dana jula u Podgorici  protiče uobičajeno za ovo doba godine. Red vrućine, red sparine. Red pustinje. Ako se kojim slučajem zadesite u Glavnom gradu  Crne Gore u nekim popodnevnim časovima  imaćete sasvim jasnu predstavu apokalipse izvedenu nekim čudnim biološkim oružjem u kojoj su jedini preživjeli bubašvabe i konobari koji nemaju previše izbora, pa vrata lokala moraju biti otvorena  bilo ne bilo gostiju.

 

Gledam te ogromne građevine, jeste lijepo izgledaju, pa te široke bulevare  skoncentrisane u neki uži centar i par blokova preko Moraće i ne mogu a da se ne zapitam za koga su pravljeni? Gdje su nestali svi ti ljudi ? Zašto Podgorica , kao Glavni grad jedne države nema ama baš ni jedan osmišljen program tokom ne samo ljetnjih mjeseci, već 365 dana godišnje? Kulturna dešavanja su svedena na napor i entuzijazam pojedinaca, bez adekvatne institucionalne podrške( pri tom naravno ne mislim na nacionalni teatar- ne pripada ovoj priči).

Ako malo bolje pogledate, vidjećete da skoro svako selo u Crnoj Gori ima neki svoj festival. Podgorica ima Podgoričko kulturno ljeto, ove godine sa smiješnim budžetom i više nego opskurnim programom.  Jedan moj poznanik je konstatovao da je Podgorica bila urbanija prije dvadeset godina nego danas, sa svim tim velikim urbanističkim poduhvatima. Zašto? Imala je svoja kultna i kulturna mjesta, imala je gradski duh, imala je više gradskog tada nego danas sa sve novim nanosima asfalta. U krajnjoj liniji , kada neko krene da mi priča o tim velikim graditeljskim i infrastrukturnim poduhvatima, ja se samo sjetim Dalmatinske , onog drugog dijela što spaja Blok sa Tološima i Vranićima, ili nesnosnog smrada  koji se širi u neposrednoj blizini Dječije bolnice i sva priča pada u vodu.

Da bi grad bio grad potrebno mu je više sadržaja od onih koje nudi Delta. Da bi grad bio grad , potrebno je da se u njemu njegovi građani osjećaju kao kod kuće,a ne da kao zečevi bježe čim im se ukaže prilika za bijeg. Čula sam  nedavno vic o tome da su podgoričani kao PDV, ima ih svega 17% , mada nisam sigurna da se ovim nedavnim povećanjem značajno uvećalo i njihovo brojno stanje.  Ovo navodim kao jedan od onih primjera nemoći grada da u svoje bulevare, kafiće, kafane, kulturna dešavanja jednostavno usisa sve veći broj došljaka. Grad nesposoban da emancipuje  teško da se može zvati urbanom tačkom. Urbanizovanom da, ali urbano je ipak stanje duha- koje se danas sve teže u Podgorici nalazi.

 

Autorka je Iva Pavlović, članica Opštinskog odbora PZP Podgorica