‪Medijsko‬ spinovanje javnosti i potencijalnih glasača vladajuće koalicije

Svetlana Bošković

Kao građanka Crne Gore, kao žena,majka troje djece, penzionerka i deklarisana opozicionarka ne znam, dok ujutro ispijam prvu kaficu, koji portal da otvorim, koji program da izaberem na kablovskoj televiziji, da bih dobila realnu i istinitu infomaciju iz prve ruke.
Razočarana sam kao borac za istinu i pravdu načinom na koji crnogorski mediji prenose događaje iz naše države, kako prenose dešavanja iz našeg okruženja , prije svega kako nam „pokušavaju dočarati“ neizvjesnu budućnost.

 

Sve naše građanke se sjećaju predloga Zakona o pravu na penziju za majke sa troje djece(sa dvadest pet godina staža ili četvoro djece sa petnaest godina staža) i mnoge od nas  su se nadale da će ovaj Zakon biti izglasan u Skupštini Crne Gore , s obzirom na veoma tešku i neizvjesnu materijalnu situaciju u kojoj se nalaze sve majke u našoj državi.
Zakon nije izglasan, sudeći po naslovima iz medija, zahvaljujući odvustvu opozicionih poslanika. Ako se naše građanke i majke sjećaju protiv Zakona su bili poslanici vladajuće koalicije mnogo ranije , još dok je on bio u formi predloga. Sama poslanica DPS-a, Nada Drobnjak, koja je uzgred budi rečeno, u Odboru za rodnu ravnopravnost , iznijela je mišljenje da je Zakon deskriminatorski i nedefinisan. 
To je i moje mišljenje. Kao prvo, ima mnogo očeva koji su hranitelji porodice, koji su svoju djecu odgajali radeći najteže poslove koji nisu odgovarali njihovoj stručnoj spremi, njihove supruge takođe nisu imale gdje da se zaposle i da tako doprinesu porodičnom budžetu. Uzgred budi rečeno, poslodavaci im nisu uplaćivali radni staž, firme su pošle pod stečaj, oni ne mogu da ostvare pravo na zasluženu penziju. Veliko je pitanje hoće li uopšte ostvariti to pravo. I oni postaju i ostaju žrtve tranzicije. 
Kao drugo , rijetko koja žena u Crnoj Gori , bar poslednjih dvadeset pet godina je uspjela kontinuirano da radi, da rodi i izvede na pravi put troje djece, ako nije bila supruga funkcionera DPS-a , ili bar“siguran“ glas. Imam mnogo prijateljica i koleginica koje su dobile zaposlenje u periodu kada je DPS došao na vlast. 
Rađale smo, školovale djecu , koju nemamo gdje da zaposlimo, nije nam povezan radni staž, nemamo pravo na penziju –vjerovatno nismo bile podobne –ili su se „poslodavci osilili“. Mnogima od nas su supružnici podizali djecu i vodili brigu o njima, jer nisu bili zaposleni , dok smo mi morale da razmišljamo o porodičnom budžetu. Nije bio rijedak slučaj da su moje prijateljice odmah poslije porođaja počinjale da rade, uopšte ne prijavljujući poslodavcu da kod kuće imaju bebu o kojoj se brine njihov bračni drug.
Druga vrsta diskriminacije je ta što u Crnoj Gori imamo mnogo kvalitenih kadrova i školovanih žena, mojih školskih drugarica , koje su, dok sam se ja opredjelila za porodicu i djecu , završavale državne fakultete, diplomirale sa najvećom ocjenom , imaju deficitarna zanimanja, nijesu uspjele da se zaposle u struci, nijesu bile „dovoljno školovane i podobne“, vrijeme ih je „pregazilo“, nijesu uspjele da osnuju porodicu, nijesu imale materijalnu sigurnost, radile su poslove ne birajući ih da bi preživjele, i uzgred im poslodavac nije uplaćivao radni staž, davao im je pola plate „na ruke“ i onemogućio im da kad malo uđu u godine i ne budu atraktivne primaju materijalno ili dotaciju Biroa za nezaposlene ,da ne pričam o otpremninama prilikom otkaza. Te žene pristaju na bilo kakav posao, čekaju i dalje platu od prošle godine , a o penziji i ne razmišljaju. 
Treća vrsta diskriminacije je ta što sam ja „imala sreće“ da pođem u invalidsku penziju sa dvadeset pet godina punog radnog staža , kao potpuno nesposobna za bilo kakav rad , a bogami i kretanje mi je ograničeno. Radila sam u Pošti Crne Gore „imam profesionalno“ oboljenje koje kao takvo nije definisano Zakonom PIO . Da je pravne države imala bih penziju koja se izračunava na četrdeset godina punog radnog staža. U međuvremenu sam rodila troje djece, suprug i ja smo ih izveli na „pravi“ put, nijesu problematični, zdravi su i korisni članovi društa, na što sam izuzetno ponosna. Moja penzija je mnogo manja nego što su predviđena primanja majki sa troje djece i dvadeset pet godina staža u predlogu Zakona. I...Zakon ne može da se primenjuje retroaktivno.
Četvrto , majkama nije obrazloženo da će penzije primati samo dok su žive, da im djeca neće imati pravo na penziju posle njihove“ ne daj bože smrti“ čak ni kada su redovni učenici,da sa tim penzijama nemaju pravo na zdravstveno osiguranje. Da se razbole ili povrijede , morale bi da plaćaju svaku operaciju ili pregled kod specijaliste.
Sudeći po crnogorskim medijima penzije je majkama „oburdala“ opozicija. Vlast i dalje prikriva korupciju i kriminal u svojim redovima blateči opoziciju. 
Meni kao ženi i majci nije najveći problem to da li ćemo ući u Nato ili ne. Nije mi problem to što se dešava u okruženju, nemam rezervnu državu, ili to što je neki ministar zamijenio tablice. Veći mi je problem što se osjećam nezaštićena kao građanka,što ne osjećam da su mi djeca bezbijedna , što nemaju mogućnosti da napreduju i zaposle se, što se oružje legalno švercuje teroristima, što se legalno švercuju cigarete da bi se dopunio Budžet za penzije, što se nelegalno uvoze izuzetno skupi lijekovi za neizlečive bolesti koji uzgred budi rečeno, kada stignu u naše bolnice nemaju nikakvo dejstvo. Kao penzionerka,majka i invalid nemam mogućnosti da kupim ni biciklo, a kamoli auto podešeno tako da ja mogu da upravljam njim. Nemam sredstava za registraciju, gorivo, ljekove, redovnu terapiju. Teško djeci od penzije mogu da priuštim bilo što osim lijepe riječi .
Spinovanje javnosti je izuzetno neprofesionalno i neukusno(Vijesti, Dan, Minut-dva) ali na gledaocu i čitaocu je da ocijeni ko je odgovoran za ovakvo stanje u državi i ovako iznošenje neistina preko crnogorskih medija.“ Tri puta krojite žene- jedanput režite“!


Svetlana Bošković

OO PzP-a Bar