MEDOJEVIĆ: RADNICI U ROBOVSKOM POLOŽAJU, BEZ IKAKVIH PRAVA! TO SE MORA PROMJENITI, ODMAH!

Nebojša Medojević

Ekonomska politika ovog režima se bazira na uništenju sopstvene proizvodnje i rasprodaji resursa. Privatizacija je bila osmišljena i organizovana da se državna i društvena imovina prelije u džepove vrha režima i njihovih tajkuna, i to se i desilo. Nova klasa „kapitalista“ koja je nastala pljačkaškom privatizacijom je postala vlasnik privatizovanih preduzeća, sa kojima nijesu znali da upravljaju. Birani po kriterijumu lojalnosti šefu režima, uglavnom po preporuci UDBE, prvi kapital su stekli kroz švercerske operacije za vrijeme sankcija koje su obavljali pod kontrolom vrha režima i uz direktno učešće UDBE .Tako je Đukanović, čitavo vrijeme imao potpuni uvid u količine novca koje se obrću u švercu, ali i u iznose novca koje su ovi tajkuni „zarađivali“ kroz nelegalne krijumčarske operacije tokom 90tih.  

Nova „kapitalistička“ klasa nastala na švercu, kršenju zakona, saradnji sa DB, pod političkom kapom DPS i zaštitom kontrolisanih institucija sistema, nije bila u stanju da, u regularnim uslovima tržišne konkurencije, upravlja sa imovinom stečenom privatizacionom pljačkom. 

Tako su novi vlasnici naših preduzeća, postali ljudi veoma skromnih znanja o savremenom korporativnom upravljanju, restrukturiranju preduzeća, novim tehnologijama, savremenom marketingu, upravljanju kadrovima i sl. i nastavili su da upravljaju sada ogromnom imovinom, na jedini način, koji im je bio poznat-oslanjaujući se na DPS režim i UDBU. U najvećem broju slučajeva novi „kapitalisti“ su odmah ulagali vrijedne komade privatizacione imovine za dobijanje kredita kod banaka, koje uglavnom nijesu vraćali, što je privatizovane firme dovodilo do bankrota, a nove vlasnike dodatno bogatilo. Radnici novo-privatizovanih firmi su masovno ostajali bez posla, a za otpremnine su se morali boriti štrajkovima. Radnici u bivšim privatizovanim preduzećima, koja su u stečaju godinama, teško naplaćuju svoja potraživanja jer su se, preduzeća već prije ulaska u stečaj, zadužila kod banaka i banke imaju pravo prvenstva u naplati svojih potraživanja iz stečajne mase. Vlasnik je uzeo novac od kredita, kao garanciju dao imovinu ili zalihe preduzeća, poslao ga u stečaj i ostavio radnike i bez zarađenih, a nenaplaćenih zarada.   

Paralelno sa uništavanjem industrije kao jezgra svake razvijene privrede, režim i službe bezbjednosti su razorile i Sindikat koji je postao ključna karika režima za smirivanje radničkog nezadovoljstva i partner u rapidnom smanjivanju stečenih radničkih prava. 

Lideri Sindikata su postali sastavni dio mehanizma pljačkaške privatizacije i sticali ogromna bogastva , pa i sami postajali ozbiljni kapitalisti i poslodavci. Režim je uspio da umrtvi snagu radničkog nezadovoljstva kupovinom sindikalnih lidera, a radnici su ostajali bez posla.  

Oni koji su zadržali posao kod privatnih poslodavaca, vremenom su izgubili stečena prava za koje se sindikat borio decenijama , tako da, danas, u privatnim firma skoro da i ne postoje sindikati niti pojedinačni kolektivni ugovori, pa su prava radnika svedena na golu primjenu Zakona o radu. Režim je od prelaska na neoliberalni ekonomski model 2000 godine, stalno mijenjao Zakon o radu, isključivo po diktatu krupnog kapitala koji je postajao sve više zakon o zaštiti interesa krupnog kapitala i poslodavaca, a sve manje zakon koji štiti neka osnovna prava radnika.  

Radnici u privatnim firmama su izloženi brutalnoj eksploataciji. Ne poštuje se zakonska odredba o dužini radnog vremena, sistematizacija radnih mjesta, školska sprema, neradni dani, prekovremeno angažovanje i rad suboto i nedeljom se ne plaća po uvećanoj vrijednosti boda, zarade kasne i po više mjeseci, a nerijetko se ne isplaćuju bez plaćenih poreza i doprinosa. 

Disciplinskih postupaka skoro i da nema, već se nepoželjnim radnicima jednostavno odmah daje otkaz. 

Posebno teška situacija je kod radnika u trgovinama, gdje poslodavci nameću nehumane uslove rada. Posebno jer tamo rade uglavnom žene, koje moraju da rade i teške fizičke poslove, kao što je utovar i istovar robe, moraju čitavo radno vrijeme da provedu na nogama, nemaju slobodne dane u skladu sa zakonom i rade za mizerne plate koje se kreću od 200-300EUR, na koje vrlo često nijesu plaćeni porezi i doprinosi. U najvećim trgovačkim kompanijama ne postoje sindikati, a već više od deceniju ne postoji granski kolektivni ugovor, pa su radnici u trgovini pod svakodnevnim pritiskom otkaza, bez ikakve zaštite Sindikata. 

Pravi haos po pitanju zapošljavanja, radnog statusa i prava, vlada u građevinarstvu. Većina radnika se angažuje na crno, bez bilo kakvih ugovora o radu. U toku građevinske sezone rade i po 14 časova dnevno, subotom i nedjeljom, bez slobodnog dana. Plate im se isplaćuju u gotovini, bez isplaćenih poreza i doprinosa. Bezbjednost na radu je veoma loša, i česte su povrede na radu, pa i sa fatalnim ishodom. Radnici nijesu prijavljeni, pa nemaju ni osiguranje, tako da trošak liječenja i oporavka snose sami. Nije mali broj slučajeva, da radnici ostanu i bez zarade, jer poslodavac investitor nestane iz zemlje i ostavi zgrade nezavršene i radnike neisplaćene.  

Slična situacija je i kod zaposlenih u sektoru privatnog obezbjeđenja objekata i lica, gdje radi preko 10.000 radnika, koji su mizerno plaćeni i kojim se, po pravilu, plata duguje i za više mjeseci. 

Zbog velikog broja radno sposobnih, a nezaposlenih građana koji se kreće oko 180.000 veliki je pritisak i ponuda radnika, a mnogo manja tražnja, pa su poslodavci u prilici da stalnim prijetnjama otkazom, drže u robovlasničkom odnosu zaposlene čiji nivo prava je sveden na ispod onog koji su radnici izborili u zapadnim kapitalističkim državama u drugoj polovini 19. vijeka. 

Plate u privatnim firmama se ne povećavaju, već su godinama na istom ili nižem nivou. Novi vlasnici eksploatacijom zaposlenih i smanjivanjem troškova radne snage kompenzuju eventualne lošije rezultate poslovanja prvenstveno vodeći računa o svom profitu. A profit poslodavaca ne može biti preči od prava radnika na život. Postojeći položaj zaposlenih je neprihvatljiv i sa eksploatacijom radne snage se mora prestati. 

Crna Gora treba novi socijalni pakt koji će utvrditi osnovne principe i vrijednosti koje država mora da štiti. Pravo na rad i zarada sa kojom će radnik moći da obezbjedi dostojanstven život svoje porodice, mora biti temelj novog socijalnog pakta države, poslodavaca i radnika.  

PzP se snažno zalaže za pronalaženje održivog kompromisa između svijeta rada i svijeta kapitala iz kojeg će se izgraditi nova preduzetnička kultura svjesna da je suština uspjeha jedne kompanije, održivi balans između dobrog upraljanja i dobro motivisane radne snage. Ponižena, obespravljena, bijedno plaćena, nezaštićena radna snaga ne doprinosi napretku ni poslovanja preduzeća niti ekonomije u cjelini. 

Zato PzP poziva sve zaposlene u Crnoj Gori koje poslodavci ponižavaju, maltretiraju, bijedno plaćaju, tjeraju da rade pod neljudskim uslovima, ne poštuju njihovu ličnost , dignitet i ugrožavaju njihovo dostojanstvo da se pridruže našoj borbi za suštinske PROMJENE ekonomskog modela.  

PzP se snažno zalaže za radikalnu promjenu ekonomskog modela primitivnog neolibarlizma, zasnovanog na pljački državnih resursa, monopolima,  eksploataciji prirodnih i ljudskih resursa i dominaciji interesa krupnog kapitala i njihovog privatnog profita. I radnici u Crnoj gori zajedno sa drugima moraju dići glavu i krenuti u borbu za svoja prava, jer im niko od postojećih režimskih DPS tajkuna poslodavaca, ta prava neće dati bez borbe.  

Zbog  izuzetno teške i složene ekonomsko socijalne situacije većine zaposlenih u Crnoj Gori, čija su najelementarnija ljudska  prava koja se odnose na prava iz rada, zarada i radnog  odnosa više nego ugrožena i pogažena. Radnici  se sa pravom smatraju kao najveći gubitnici tranzicionih i privatizacionih procesa koji su po pravilu bili praćeni donošenjem za radnike vrlo restriktivnih zakonskim rješenja koji su do krajnjih granica umanjivali radnička prava. Sve je to dovelo  do toga  da su se danas radnici u Crnoj Gori našli u nekom polu-robovlasničkom i najamničkom položaju.   

PzP je bio pripremio deset mjera koja ćemo formulisati u vidu zakonskih rješenja čime bi se krenulo praktično od mrtve tačke u pravcu poboljšanja vrlo teškog i nezavidnog položaja ogromne većine radnika u Crnoj Gori na čija je vrata siromaštvo odavno zakucalo, tako da danas imamo preko 125.000 građana koji žive ispod donje linije siromaštva, a veliki broj njih je blizu te linije i pitanje je trenutka kada će se naći ispod te granice. 

1. U preduzećima sa više od 30 zaposlenih poslodavac na inicijativu sindikata bude obavezan da u roku od 90 dana nakon inicijative sindikata potpiše Kolektivni ugovor kod poslodavca kojim će se precizirati i urediti prava kod tog zaposlenog a koja moraju biti na većem nivou od prava iz Opšteg I Granskog kolektivnog ugovora.

Sa ovom mjerom će se podstaknuti zaposleni da se sindikalno organizuju i na taj način sami štite svoja prava ,a poslodavci neće više moći da izbjegavaju potpisivanje Kolektivnog ugovora kod poslodavca koji u najvećoj mjeri štiti prava zaposlenih 

2. Visina minimalne zarade koju treba definisati da ne može biti manja od 50% od prosječne zarade u državi. 

3. Ne isplaćivanje zarada, davanja lažnih podataka o visini zarade I neizdavanja obračuna zarada bude tretirano kao krivično djelo. 

4. Ne isplaćene zarade kod poslodavca koji je u stečaju pokrenutom od samog poslodavca, poslodavac treba da garantuje sopstvenom imovinom. 

5. Obračun zarada treba da bude izvršna isparava kojom će oštećeni radnici naplaćivati neisplaćene  a obračunate zarade kroz izvršni postupak na sudu. 

6. Šesta mjera se odnosi na emitovanje dvogodišnje obveznice na iznos od 25 mil. € koje će biti odmah podijeljene bivšim zaposlenima koji su podnijeli zahtjeve za nadoknadu iz Fonda rada. Prispjeli kuponi obveznica će se moći naplaćivati svaka tri mjeseca. 

7. Osnivanje državne Agencije za platni promet preko koje se vršiti plaćanje koja u sebi sadrže obaveze prema državi. 

8. Agencije za posredovanje odnosno ustupanje zaposlenih koja će moći da angažuje zaposlene samo zbog povećana obima posla i to maksimalno do 10% ukupnog broja zaposlenih kod poslodavca i samo na rok kraći od 6 mjeseci. Poslodavac može angažovati zaposlenog preko Agencije više puta godišnje, pod uslovom da ukupni period angažovanja ne bude duži od 6 mjeseci. 

9. Formiranje Komisije za procjenu I reviziju beneficiranih radnih mjesta čiji se staž osiguranja računa sa uvećanim trajanjem koja bi bila pri Ministarstvu rada I socijalnog staranja I vršila procjenu I reviziju beneficiranih radnih mjesta po zahtjevu sindikata I poslodavaca. 

10.Svim bivšim zaposlenima čija su preduzeća uvedena u stečaj i koja su uništena kroz procese tranzicije i privatizacije, a koji imaju 30 godina penzijskog staža i nalaze se na birou za zapošljavanje omogućiti odlazak u starosnu penziju.

U Crnoj Gori su pljačkaške, lopovske i kriminalne privatizacije stvorile armiju nezaposlenih ljudi koji su se vrlo brzo pretvorili u socijalne slučajeve  i duboko zagazili u višedimenzionalno siromaštvo. Sa druge strane oni koju su vodili I upravljali državom I procesima tranzicije i pljačkaških privatizacija su se obogatili do te mjere da su se našli u sam vrh najbogatijih ljudi u svijetu krupnog kapitala. Obaveza države je bila, a i sada je još veća da one koji su uništeni pogubnom politikom vlastodržaca u Crnoj Gori zbrine i ibar  sa privremenim penzionisanjem donekle im obezbjedi životnu egzistenciju i biološki opstanak koji im je nemarom i nebrigom zapostavila i gotovo uništila. 

Što manje vaših prava, to više njihovih profita, luksuznih vila, jahti, automobila, miliona na računima u inostranstvu.  

Borba za pravo vaših porodica na dostojanstven i pošten život od rada je motiv dovoljan da masovno izađete na ulicu i budete dio istorijske borbe naroda protiv totalitarnog režima i njegovih tajkuna eksploatatora. Sloboda traži ljude. PzP kroz DF je bio tu da povede borbu za novu, pošteniju, humaniju, dostojanstvenu i pravednu državu u kojoj će se svijet rada i svijet kapitala dogovarati u obostranom interesu i u interesu prosperiteta naše države i građana.  

PROMJENE ILI NIŠTA! 

Nebojša Medojević

Predsjednik PzP