KOJIČIĆ: Obećanja i asfaltiranja

Aleksandar Saša Kojičić

U predizbornom periodu se značajno povećava promet servisa za pranje vozila, jer na svaku stranu se ravna asfalt za krpljenje puteva, prave se i novi, uliva malter u rupe za rasvjetu, izliva beton za improvizovane terene, pa prašina frca sa svake strane.

Bilo bi dobro da izliju i olovo, da vide kako ćemo ekonomski preživjeti, jer ideja nemaju.

Asfaltirati treba, to je normalno, trebalo bi i da je podrazumijevajuće i bez izbora, 21 vijek je. A primjera radi ulice u gradiću Bjelovaru asfaltirane su 1951 ili prije 69 godina.

Ali asfalt se ne jede. Trebali bi podržati proizvodnju i preradu hrane, jer je apsolutna bruka i zastiđe u ekonomskom smislu da u Zeti ne postoji niti jedan jedini pogon za preradu voća i povrća. Niti jedna klanica, nema čak ni mesare kao specijalizovanog objekta. To je apsolutni apsurd, u tradicionalno poljoprivrednoj oblasti.

Postavlja se rasvjeta ,i to predstavlja kao veliki uspjeh i pregnuće vlasti, a primjera radi, Zagreb je imao javnu rasvjetu 1907, odnosno prije 113 godina!

Ni rasvjeta se ne jede.

Da se možda imalo bolje ili uopšte, promislilo pa da se ulaže u pogone za otkup i preradu mliječnih proizvoda, čija je iskoristivost preko 100%, jer se i nusproizvod iz tih procesa može prodavati.

Kada bi ministri sa saradnicima malo promišljali, planirali i ulagali u proizvodnju i preradu u strateškoj grani koja postaje i bezbjedonosna grana, kao što je poljoprivreda, namjesto što se svake četiri godina rastrče po Zeti sa raznoraznim obećanjima...

Bojim se da će ovih dana pasti neko krupno obećanje, možda baciti i koja lopata cementa, kao prije 20 godina za sportsku halu, ili kao prije 15 godina za pogon za preradu kečapa, ili kao prije 6 godina za izgradnju kondo naselja na području bivših staklenika, ili kao prije 2 godine za uređenje dječijeg parka na Spomeniku na Anovima... Samo budite nježni, ovaj narod ne može izdržati ovolika obećanja.