Bošnjak za IN4S: Univerzitetu potrebno „provjetravanje“, pretvoren u policijsku ispostavu

Branka Bošnjak

Poslanica Demokratskog fronta i tehnički koordinator za transfer tehnologija u Centru za materijale i tehnologiju na Metalurško tehnološkom fakultetu u Podgorici dr Branka Bošnjak kategorična je u ocijeni da na Univerzitetu Crne Gore vlada muk, koji ne priliči akademskoj zajednici i, kako kaže, hramu slobodne misli.

Ona je u intervjuu za portal IN4S, u kojem je najviše bilo riječi o trenutnom stanju na Univerzitetu, položaju zaposlenih, studenata i bavljenju naučnim radom i uslovima studiranja navela da trenutno Univerzitet više liči na neku policijsku ispostavu, gdje se sve kontroliše, gdje svako svakoga prokazuje, nego na mjesto gdje intelektualna elita treba da ukrsti različite stavove.

 

Bošnjak navodi da u toj obrazovnoj instituciji vlada jedna nezdrava atmosfera, gdje umne „sijede glave“ umjesto da se pobune – ćute.

Kako ocjenjujete trenutno stanje na Univerzitetu Crne Gore, uz konkretan osvrt na Tehnološko metalurški fakultet na kojem ste angažovani godinama unazad?

-Zastrašeni, ucijenjeni, poniženi, svedeni na puke administrativce koji svakodnevno piskaraju razne birokratske izvještaje, to su vam danas profesori Univerziteta Crne Gore, čast rijetkim pojedincima, koje maltene na prste možete prebrojati. I materijalno su poniženi sa platama koje su značajno manje nego nekim činovnicima u državnoj administraciji.

Što je najgore kvantum znanja na Univerzitetu je sve manji. Neki, što bi rekao nekadašnji rektor Predrag Obradović, kojima bi trebalo zabraniti u krugu od 200 metara da prilaze Univerzitetu, sada kroje kapu i pokrivaju najviše funkcije. Univerzitet je postao bunker, hermetički zatvoren i jedna od najnetransparentnijih institucija. Zadnjih godina politika se brutalno uselila u studentske klupe, pa samo oni podobni napreduju i drže i po dvadeset predmeta kako bi „nazidali“ platu dok se politički nepodobni izoluju i onemogućen im je napredak u viša zvanja, pod izgovorom da nemaju dovoljnu normu časova. Da ne govorim da pojedini državni funkcioneri, pa čak i ambasadori protivzakonito zauzimaju mjesta mlađima i vode se da redovno drže nastavu, a to je i fizički nemoguće.

Kakvi su uslovi za samostalan rad profesora a kakvi su, po Vašoj ocjeni, uslovi za praćenje nastave studentima?

-Studenti su počeli da reaguju što me raduje, jer mladost nosi energiju i entuzijazam koji dovode do promjena. Trebamo ih podržati i stati sa njima u isti stroj. Vrlo je diskutabilno kako se odvija nastavni proces na Univerzitetu. Na nekim univerzitetskim jedinicama, koje su upisivale i za kadrovske i za prostorne kapacitete nenormalan broj studenata, nedostajalo je stolica, jer se nastava izvodila, protivzakonito, jednovremeno i za redovne i za samofinasirajuće studente, što je ličilo kao da na fudbalskom stadionu držite nastavu, a tu kvaliteta nema.

Kako ocjenjujete dosadašnje rezulate Bolonje odnosno tog sistema školovanja? Da li ste zadovoljni nivoom znanja današnjih studenata?

-Ova najnovija reforma će, makar, to dovesti na normalnu mjeru. Ono što je problem je što smo mi, skloni inprovizacijama, pa je kod nas na snazi „Bolonja na crnogorski način“, uzeli smo od Bolonje samo ono što nam odgovara, što nam je lakše, pa nam sad izlaze studenti maltene nepismeni, sa niskim kvantumom znanja, jer zaboga mora se ona tzv. Gausova raspodjela ocjena zadovoljiti. Nije normalno da veliki broj svršenih studenata ima prosjek 10, to je alarmantno za svakog ko zdravo rezonuje. Ako nam je cilj da svi imaju diplome, a da je znanje nebitno, onda smo uspjeli, jer diplomiranog neznanja imamo na pretek. No državni univerzitet, posebno pojedine univerzitetske jedinice donekle su i zdrave u poređenju sa privatnim fakultetima koji su doživljeni tako, da svako ko plati će i diplomirati. Zato je neophodno jedno veliko provjetravanje i pospremanje u visokom obrazovanju, ukoliko hoćemo da vratimo značaj znanju, kao najvrednijem resursu i vratimo ugled akademskoj zajednici.

Da li ima i kakva je saradnja sa kolegama iz regiona i svijeta?

-Međunarodna saradnja je sa uvođenjem tzv. Bolonje intezivirana, jer ona podstiče mobilnost i studenata i nastavnog kadra. Nažalost, to mnogo manje koristi nastavni kadar, što zbog skromnog znanja stranih jezika, a što zbog nesigurnosti pozicije nakon povrata sa studijskih boravaka. Ono što je, nažalost, činjenica je da mi mnogo manje možemo da ponudimo kolegama iz inostranstva, jer su uslovi za naučno- istraživački rad na Univerzitetu Crne Gore izuzetno skromni, opremljenost naših laboratorija ne pruža mogućnost dobijanja respektabilnih rezultata, tako da je međunarodna aktivnost uglavnom jednosmjerna. Naši odlaze, a vrlo su rijetki i studenti, a još ređi su profesori koji dolaze kod nas.

Da država Crna Gora, po Vašoj ocjeni, dovoljno ulaže u nauku? Kakvi su uslovi za napredak naučne zajednice? Da li bi u tom dijelu trebalo nešto popravljati?

-Ulaganja u nauku su daleko od onih propisanih Lisabonskom konvencijom, a naša privreda maltene ne postoji, a kamo li da postoje naučni instituti u sklopu privrednih subjekata, što je nekad bio slučaj sa KAP-om, Željezarom i drugim privrednim gigantima, koji bi podstakli saradnju sa Univerzitetom u rješavanju konkretnih problema i unapređenju proizvodnje.

Prostor za bavljene naukom je postao vrlo sužen i nestimulativan, da ne kažem neisplativ. Sve vrijednosti su degradirane, znanje nije na cijeni. I danas se više isplati biti neki službenik u banci ili prodavac u nekom firmiranom butiku, nego naučnik i univerzitetski profesor. Sve više će biti one najzdravije i najvrednije supstance društva koja će odlaziti iz zemlje, a to treba da nas sve duboko zabrine.

Gdje vidite najviše propusta, a gdje uspjeh?

-Posledice svega ovoga, nažalost su dalekosežne i tek dolaze do izražaja kako izlaze nove generacije, tako i ozdravljenje će ići sporo i trebaće godine da osjetimo oporavak. Zato je alarmantno da se što prije krene. Izbaciti politiku pod hitno iz studentskih klupa, izvršiti lustraciju akademskih i naučnih zvanja, jer su se mnogi okitili raznim titulama nezasluženo ili plagiranjem ili partijskom podobnošću i bliskošću režimu, a ne znanjem i inovativnošću. Ulaganja u ovu oblast treba značajno povećati, ali da to budu ulaganja u razvoj uslova za bavljenje naukom, što podrazumijeva i povećanje plata i obavezu svakog profesora da dio plate zaradi kroz nastavu, a dio kroz naučno istraživački rad. Dati značaj našim kadrovima kada je u pitanju razvoj države, a ne da se abnormalne cifre daju za neke navodne međunarodne eksperte jer onu ne mogu imati onu dozu patriotizma, koja nije zanemarljiva u značaju kada je napredak države u pitanju. Potrebna je i reakreditacija svih programa ali da to odrade sertifikovane međunarodne agencije, nepristrasno, pa da vidimo na čemu smo i da podvučemo crtu.

Koliko ste upoznati saradnjom privatnih Univerziteta i kako ocjenjujete njihov rad?

-Smatram da pod hitno treba ukinuti dotacije iz budžeta privatnim univerzitetima, jer to ne poznaje međunarodna praksa. Ali mi smo bili te „sreće“ da nam nekadašnji premijer a sadašnji predsjednik države krene u biznis visokog obrazovanja, pa ga je trebalo pomoći iz džepova građana i time se našao izgovor da se finansiraju studijski programi od javnog interesa. Sve u svemu, veliko pospremanje je potrebno u ovoj oblasti.

Kako ocjenjujete činjenicu da se jedino u Crnoj Gori zakonom uređuje prevencija plagijarizma i sve češću pojavu „sumnjivih“ diploma?

-Preplavljeni smo sumnjivim diploma stečenim na nekim večernjim školama u raznim zabitima u okruženju, a donedavno i kod nas. Tu treba kroz regionalnu saradnju stati na put ovoj pošasti. Lako je sve to standardizovati i napraviti otklon prema sumnjivim diplomama. Dičimo se Zakonom o akademskom integritetu, koji navodno treba da prevenira plagijate, a toliko ima rupa u tom zakonu, koji će biti bič u rukama Vlade, koja će sigurna sam, selektivno primjenjivati zakon i on će važiti za nepodobne. Uostalom, na primjeru nekadašnje ministarke nauke, Sanje Vlahović smo se uvjerili da je krađa autorstva za koje je optužio i sam autor, ugledni britanski profesor, bila preporuka za ambasadorsko mjesto u Rimu. Sve to doprinosi urušavanju i ponižavanju znanja i poštenog rada i truda, ali nisu krivi oni koji to rade, kriva je akademska zajednica koja ćuti i koja im to dozvoljava.