"Dok bijaše, dobar li bijaše".

Nebojša Medojević

Možda sa godinama postajem melanholičan i sklon tugi. Možda ne mogu da se naviknem na starenje, propadanje, nestajanje, odlaske. Možda sam pogrešno vaspitavan od svog oca da nas fabrike i presuzeća hrane. Možda.

Ipak, svaki put kad vidim zatvorenu fabriku, urušene hale, zatrpane mašine, zarđale ograde spopadne me neka tuga. Dođe mi da zaplačem. Dovoljno sam star da se mogu sjetiti kolona radnika koji su u Pljevljima , odlazili na posao, skoro u isto vrijeme kao i mi u Gimnaziju. Ja nijesam poznavao nikoga kome otac ili majka ili oboje nijesu negdje radili. U Rudniku uglja, Šik " Velimir Jakić", PTK Pljevlja, Vojnoj fabrici 1. Decembar, Ciglani, Prevoz Pljevlja, Monteru, Trikotazi, Hotelu, Cementari, Termoelektrani, Crnagoraputu...

Kada bi bila plata, to je bio svečani dan u gradu i većina radnika ne bi iz autobusa izlazilo na uobicajenim stanicama bliže kući, već dolazili na glavnu autobusku stanicu. Imali su važan razlog. Kad krenes od stanice glavnom ulicom, ređaju se legenadarne pljevaljske kafane - Zelengora, Hotel, Dva jelena itd, gdje su društva obavezno ostajala malo duže da popiju po neki vinjak ili pivo. Tog dana se malo kasnije vraćalo kući.

Ne znam zašto ovo pišem, danas kad je ovaj lopovski izdajnički režim uništio fabrike i preduzeća koja su hranila porodice i vaspitavala generacije da je pošten rad dobar, da se isplati i da svi moramo učiti da bi radili.

Nestanak svake fabrike me zaboli. Kao da mi odlazi neko iz šire porodice. Bunio sam se i borio protiv zatvaranja Arsenala u Tivtu. Tolike generacije vrhunskih majstora, kakva tradicija, veliko ime. Sve nestade samo da bi Đukanović napravio neki luksuzni kutak za bahanalije za sebe i svoje novostečene prijatelje bjelosvjetske lopove. Istina, ljepše je gledati nekoliko zgrada, restorana, butika gdje šetaju "priajteljice i prijatelji noći" nego ljude u plavim kombinezonima koji rade na brodovima. Prijatnije je osjećati miris skupih parfema, nego mirise boja i lakova i oštri miris koji ostaje nakon brusilice kada skida rđu i farbu sa broda.

Brodogradilište Bijela

Otišao je Arsenal u istoriju. Stariji mještani kažu da je to preduzeće izgradilo Tivat.

Za par dana odlazi i dok iz Brodogradilišta Bijela. Jednom je u polemici sa mnom, kada sam ga ja napao da je grobar crnogorske privrede i podsjetio koja je preduzeća zatekao kad je prvi put postao premijer i koja je unistio, Đukanović rekao da je ostalo jos recidiva iz socijalističke privrede i da ce oni i to brzo rasprodati ili likvidirati.

Eto odlazi, nestaje, ruši se jos jedan gigant crnogorske privrede. Koliko je porodica nahranilo Brodogradilište Bijela. Koliko je djece odškolovano, kuća napravljeno, porodica formirano?

Odlazi, nestaje naša Crna Gora, zasnovana na poštenju, radu, porodici, patriotizmu, lojalnosti.

Đukanović gradi novu Crnu Goru, bez fabrika, bez proizvodnje, bez zadovoljnih radnika koji od svoje pošteno zarađene zarade mogu da izdržavaju svoje porodice.

Sa uništenjem fabrika, nestaju radna mjesta za mlade koji svoju koru hljeba moraju tražiti van ove nesrećne drzave.

Odlaze dokovi Brodogradilišta. Tuga. Ne može se živjeti od turizma sa sezonom od dva mjeseca.

Koliko je truda i znoja proliveno da se izgradi Brodogradilište. Koga briga. Rasturi, razvali, uništi, ukradi, prevari, izdaj, prodaj.

Đukanović će u istoriji ostati zapamćen kao vladar koji je opljačkao i uništio sopstvenu zemlju.

Poslednji pozdrav Brodogradilištu iz Bijele sa stihom jedne od najpoznatijih pljevaljskih pjesama:

"Dok bijaše, dobar li bijaše".